Jesenjin, Majakovski, Miljković i sl. pisci su izvršili samoubistvo i bili opterećeni melanholijom i depresijom svog vijeka. Hemingveja i Bukovskog je ubio alkohol, i ne samo njih. Dostojevski, za mnoge najveći pisac dvadesetog vijeka imao je dijagnozu. Svi su bili genijalci, ali nikad niko nije razmatrao njihove dijagnoze i njihove odluke o životu i smrti. Njihovo «privatno ludilo« nije ni uljepšalo niti umanjilo njihov talenat. Zato se stereotipno i senzacionalistički,
sa dozom nipodaštavanja i diskriminacije piše i prepričava «ludilo» spisateljica koje su odlučile da napuste ovaj svijet koji je očigledno bio suviše uzak za sve ono što su pokrenule i za što su se zalagale. Koliko god umišljali da o njima znamo – uvjek postoji mnogo toga što ne znamo i uvjek postoji naša predstava i doživljaj kao svojevrsno sito naše, koje ima veze sa našim interpretiranjem nečije biografije. Tu moramo biti oprezni, a svjesni sopstvenih zamki koje nas mogu odvesti u krivom smjeru. Tako se da pročitati u «Art» dodatku Vašeg lista (napisao Andreas Nikolaidis) mnogo štošta o Virdžiniji Vulf, jednoj od velikih engleskih spisateljica, ali je tema njenog bolnog djetinjstva, ranog mladalaštva, tragičnih gubitaka i pokušaja suicida i depresije značajnija tema od jednog od najbolje napisanih ikada eseja koji se u tekstu ne spominje «Tri Gvineje». Kako je predmet razmatranja Vulfove pitanje rata i kako sačuvati mir, postaje jasno da i ako se ne radi o neznanju, namjerno se ne pokreće ovo pitanje. Izbor za vašu prezentaciju time postaje problematičan u najmanju ruku. Tačno je da je Vulfova pišući «Vlastitu sobu « napisala manifest ženskom pisanju, tačno je da je dovodila u vezu vlastiti prostor pisanja i vrijeme koje se za to mora predvidjeti. Uslovi su u pitanju ma koliko vi imali prozaičan odnos pream toj temi (žene jesu siromašniji dio čovječanstva). Jasno je da je govorila o disciplini sjedanja za bijeli papir, ali i o prostorima u kojima stvaraju žene o njihovim životnim uslovima. Stavite se u položaj žene koja ima jedanestero djece i koja ima želju da piše. Pokušajte se staviti u poziciju da vam je zabranjeno da budete pismeni i da vam ne dozvoljavaju ući u biblioteku u kojoj čitate, muškom polu je to pripadalo po prirodi rođenja. Izjednačite uslove i sve će doći na svoje mjesto – zapravo je rekla Vulfova. Ta porcelanska ikona svake žene kojoj je na duši njena ženska sudbina teško da nije bila svjesna sopstvenih teških unutrašnjih stanja. Živjela je i ona sa tom prijetnjom kao i njen muž.
Postavlja se jedno pitanje mladi piscu, zašto čovjek koji nije oženjen donosi tako opasne i sumnjive zaključke, previđajući da može biti shvaćen kao površan i omnipotentan sa očiglednim problemom u odnosu na suprotni pol.
Ervina Dabižinović