PROGRAM ĆUTANJA
Ponovo smo pali na ispitu koji se zove ljudskost
Jednostavna rečenica „ Zgroženi smo...“ koja je došla iz Američke Ambasade razbila je tišinu nad zločinom ljudskim glasom. O čemu su govorili i što su mislili od ponedjeljka do četvrtka glasnogovornici u javnosti, naši visoki predstavnici i naše institucije dok im se zločin dešavao pred očima? Pričalo se o svemu što se tiče tzv. zakona, prava, ekonomije, tranzicije, budućnosti, demokratiji, a prije svega o“ pitanju svih pitanja“ – ko će osvojiti vlast u Podgorici! Beskrajno jalovo nadmudrivanje, krvožednih nezajažljivih vođa i njihovih medija i institucija neosjetljivih na sve osim na komandu , novac i strah.
Gdje smo bili mi građani/ke dok se zločin dešavao nad onom koja se bori za naše interese. U dubokom miru svoga doma, dnevnih obaveza, zabrinuti za svoje, neupleteni u javnost i odgovornost. Neosjetljivi na sve izvan uskih, ličnih interesa.
Ponovilo se, ovog puta nama , ovog puta vidljivo , nemilosrdno, preko tijela žene. Rat je došao u Crnu Goru, protiv civilnog stanovništva, kako to obično i biva. Odćutali smo to,nespremni da se pomjerimo iz decenijama stvarane pozicije –nesposobnih posmatrača društvenog zla. Dešava se ponovo ono „ došli su po mog komšiju a ja sam ćutao „...
Danas je „dan poslije“ a prekinule su ga jednostavne riječi „zgroženi smo..“ koje su nam dale šansu da vidimo svoje lice. Zakasnili smo nepovratno pred onim što se zove ljudskost , sapleli se o pitanja moći, odgovornosti, prava a prvenstveno pred onim što se zove strah sa iskustvom. Strah sa iskustvom je život pod upravljanjem DPSa uz podršku pohlepnih koalicionih partnera . Počeli su sa „ratom za mir“ i usvršali vladavinu kroz vođenje rata drugim sredstvima nad stanovništvom(drogom, privatizacijama, svojim bankama i institucijama, trgovinom ljudskim tijelom i moralom) do potpunog umirivanja kako to zajedno sa međunarodnim organizacijama definišu „ liderstvo u demokratiji“ a kako to ovdje definišemo „ ravnodušnosti nad zlom i ljudskom patnjom”. Kako da se zgrozimo nad zločinom u medijima na virtualnom nivou kada smo izostavili da se zgrozimo nad realnim zločinima tog tipa , kada smo dozvolili da nam pravo i pravda ostanu u rukama onih koji su doprinosili zločinima, kada su nam mediji i sve institucije ostale daleko od lustracije, kada nam cinično poručuju brisajući neupitno zločine devedesetih da je važna „vladavina prava“... Logično je da se nad ovim , najnovijim,nismo I nisu zgrozili . Pretpostavljam da će to uraditi papagajski , uredno složeni u red iza leđa Amričke Ambasade. Tačke oslonca za ćutanje tražiće u racionalizacijama I negiranju duboko ukorijenjenom u tradicionalnom poimanju žene (nisu jake, nisu moćne I nisu politički subjekti) I u pravu na privatnost (podvesti gnusnu podmetačinu u ovu sferu znači prihvatiti laž I dodatno uraditi nasilje) kako javnost ne bi bila upućena u uzroke zločina a uzrok je što je ušla u “utrobu zvjeri” I ne kani je napustiti dok “zvjer” ne posustane a “ zvjer” raspolaže “svim sredstvima” u tehnici I ljudstvu..
Što je ostalo od našeg ljudskog lica (građana/ki) moramo se ozbiljno upitati ,naročito oni koji dijele vrijednosti civilnog društva. Da li smo u stanju da pokupimo krhotine i stavimo tačku na sve kompromise i ideje da se ova vladajuća mašinerija može popraviti . Ne smijemo smetnuti sa uma da ovo što se desilo, desilo se braniteljki ljudskih prava i prozvana je naša solidarnost. Saosjećanje nije dovoljno. Zadatak organizacija koje se bore za ljudska prava je prekinuti saradnju sa onima koji su ovo zlodjelo odćutali (prije svega Odbor i Odjeljenje za rodnu ravnopravnost , Ministarstvo za ljudska i manjinska prave, Ministarstvo pravde , Savjet medija) jer su nas toliko godina zamajavali a ništa nisu preduzeli. Pružiti ruku onima koji podržavaju zločine je učestvovati u zločinu.
Trunku nade ulivaju pojedinačni glasovi koji su se javno zgrozila prije nego što je to uradila Američka Ambasada I dugujemo im zahvalnost ukoliko se slažemo sa njihovom reakcijom a ako ne slažemo nema nam pomoći.
U ime Anime Ljupka Kovačević
Kotor,19.jun 2014