ANIMA – Centar za žensko i mirovno obrazovanje podsjeća javnost Crne Gore, na postojanje logora u Morinju kod Kotora, formiranog 3.10.1991, u kojem je od 1991. do 1992. godine bilo zatvoreno više od 300 hrvatskih civila i ratnih zarobljenika. Oni su bili izloženi fizičkom i psihičkom mučenju, ponižavanju i nehumanim uslovima.

Sudski procesi pred sudovima u Crnoj Gori rezultirali su osuđujućim presudama za nekolicinu čuvara logora, ali pravda nije potpuna. Za nalogodavce i one koji su planirali i organizovali logor nikada nije utvrđena odgovornost.

Aktivistkinje ANIME i ove godine podsjećaju da kultura sjećanja i odgovornosti nije samo pitanje pravde za žrtve, već i preduslov izgradnje  mira u Crnoj Gori i regionu.  Zaborav i relativizacija zločina čine da se zločini počinjeni u naše ime ponove.

Zato pozivamo instititucije Crne Gore da:

• preuzmu punu odgovornost za ratne zločine počinjene u naše ime,
• u obrazovni sistem uključe istinu o logoru Morinj i drugim ratnim zločinima.

Vjerujemo da kroz priznavanje i utvrđivanje odgovornost na svim nivoima možemo izgraditi društvo koje neće ponavljati zločine.

Tim ANIME

Poštovani,

Javljamo se iz stvarnog svijeta – onog koji nije iscrtan PowerPoint prezentacijama, investicionim bajkama i Twitter najavama. Svijeta u kojem ljudi ne traže PR poruke, već odgovore, podršku i istinu. A vi kao da računate na ono najgore u nama – da ćemo zaboraviti. Čak ni tragedija na Cetinju, najsnažniji alarm novije crnogorske istorije, nije vas probudila iz fantazije moći i birokratske dremeži. Tim povodom ste najavili reforme, jačanje brige, razvoj kapaciteta, promjene. Danas, pola godine kasnije, poručujete – nepravda i nasilje su uobičajena stanja, patite tiho u četiri zida jer može biti i gore.

Pozvali ste nas na sastanak u Kabinet predsjednika Vlade (16.01.2025.). Došle smo vjerujući da ste pozvali  grupu stručnjakinja koja ima što da kaže, a i zna šta treba raditi nakon masovnih zločina koji proizvode traumatske doživljaje. Naknadno smo shvatile da smo bile pozvane samo zbog toga jer je prethodna Vlada ignorisala naš zahtjev za prijem. Dakle, primili ste nas srdačno i sjedale smo sa vama i izložile naše ideje o situaciji, uvažavajući rad na terenu naših kolega/inica, jer vi niste imali nikakve predloge za nas. Imale smo dva minimalna zahtjeva: jedan se odnosio na pružanje elementarnog znanja vašim ministrima o traumi, jer je važno da razumiju da i od njihove volje(odluka) zavisi ozdravljenje traumatiziranih i drugi, koji se odnosio na organizaciju radnog sastanka svih profesionalaca/ki koji su angažovani na Cetinju, radi određivanja dugoročnih koraka u rješavanju trauma na Cetinju. Treći zahtjev je bio vizionarski, tražio je razvoj stručnog rada sa traumom kroz mogući Institut za traumu, u okviru planova za mentalno zdravlje. Obaviještene smo o izradi plana o Unapređenju i zaštiti mentalnog zdravlja. Obradovale smo se, to je bila izvanredna šansa da se ta jedinica (Institut za traumu) inkorporira u njega. Razmotrićete, obećali ste, a prvi predlog na licu mjesta prihvatili. Njegova realizacija je povjerena službenicama, na sastanku 18.03.2025. ispostavile smo predloge za 3 sata rada. Za realizaciju „nije bilo vremena“. Ostalo je „izgubljeno u prevodu“, a mi zaboravljene u realnosti. I ne samo mi, nego i liječenje i prevencija trauma.

Ministarstvo zdravlja predstavilo je Parlamentu i javnosti dokument pod nazivom Program za zaštitu i unapređenje mentalnog zdravlja 2025/6 (15.05.2025.), marketinški proizvod bez reformskih sadržaja, bez integriteta i najvažnije, bez stvarnosti. U tom papiru nema žrtava, nema Medovine, nema 1. januara, nema trauma, nema ni minumum političke volje da se problem traumatskih doživljaja sanira, a nema ni pacijenata, ni savremene psihijatrije, ni psihoterapije u Crnoj Gori.

Predsjedniče Vlade i Ministre zdravlja, namjera vam je da mentalno zdravlje Crne Gore ostane u mraku, doslovno u mraku: netaknuto reformama, netaknuto programima, netaknuto stvarnim ljudima. Ono o čemu mediji ovih dana izvještavaju o Dobroti (radile smo tamo i znamo kako je bilo) je ravno izvještavanjima iz mučionica. Dobar dio je vaša zasluga. Malo je patnja bolesnih ljudi, stavljate im kriminal u bolest. Kriminalizujete ih, otežavajući im svaki izlazak iz „Dobrote“. To je slika vašeg evropejstva, humanosti, etike i profesionalnosti. To je vaš uspješan rad za „Crnu Rupu“ (kako intimno zovete Crnu Goru)!

Nama je 13. jul još uvijek praznik nade i moralni zadatak da se držimo čojstva i antifašizma. 

Zato neka ovo pismo ostane kao javni podsjetnik: vi niste samo zakazali. Vi ste – samosvjesno – lagali. Naša kolektivna trauma ima bolje pamćenje, ona se ne da zavesti ona se mora dugotrajno strpljivo povjerenjem liječiti. I imamo strpljenja i povjerenja, nažalost, ne više u vas.

Članice NVO „ANIMA“-Centar za žensko i mirovno obrazovanje:

Ljubomirka Ljupka Kovačević

Ervina Dabižinović

Maruška Drašković

Julijana Cicović

Verica Mirović

Aleksandra Kovačević

Crna Gora, 13. jul 2025.

Za Crnu Goru koja pamti. Za Crnu Goru koja se ne predaje.

Na dan kada je Crna Gora 1878. stekla međunarodno priznanje kao nezavisna država i kada je 1941. godine digla ustanak protiv fašizma, danas, 13. jula 2025. imamo sve razloge da opet podignemo glas. Ne samo u slavu prošlosti, nego i u odbranu onoga što se danas sistematski uništava – u odbranu slobode, sjećanja, razuma i suvereniteta.

U trenutku kada se slavi antifašistički ustanak, svjedočimo tihoj, ali upornoj kontrarevoluciji, koja se ne vodi oružjem, već zakonskim aktima, prostornim planovima, duhovnim memorandumima i revizionističkim narativima. Crna Gora se ubrzano kreće niz tri opasne nizbrdice – ka autokratiji, teokratiji i fašizmu.

Crna Gora bilježi ubrzan gubitak narodnog suvereniteta i moći odlučivanja građana. U procedurama koje izbjegavaju suštinsku javnu raspravu i nadzor, vlast donosi odluke koje određuju budućnost ove zemlje – bez građana i protiv njih. Sporazumi sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima omogućavaju rasprodaju prostora i resursa bez ikakve transparentnosti ili demokratske kontrole. Prostorni plan Crne Gore do 2040. godine betonira obalu i pretvara prirodu u robu, ignorišući glas zajednica koje će to najviše osjetiti. Predlog izmjena Zakona o javnim okupljanjima pokušava da protest kriminalizuje i građane pretvori u nijeme posmatrače sopstvenog potčinjavanja.

Srpska pravoslavna crkva (SPC) više ne djeluje kao vjerska zajednica već kao politička sila sa ambicijom da upravlja državom. Njeni lideri aktivno učestvuju u negiranju crnogorskog identiteta, reviziji istorije i ograničavanju ženskih prava. Za to vrijeme država ćuti. Ta tišina je saglasnost. A kada vjerska organizacija određuje granice javnog prostora, onda sekularna država postoji samo na papiru. U društvu gdje Crkva ima ovakav stepen uticaja, a država nema volju da ga ograniči govorimo o uvodu u teokratiju.

U Crnoj Gori se vodi revizionistički rat protiv istorije u kom se hegemonistički projekat "Srpskog sveta", ranije „Velike Srbije“, predstavlja kao „pomirenje“ i „bratstvo“, četništvo se rehabilituje kao rodoljublje, zločinci se proglašavaju mučenicima i herojima i pokreću se inicijative za njihovu materijalnu memorijalizaciju. Fašizam se ne vraća u uniformama – on se vraća kroz kulturnu politiku, kroz manipulaciju narativima, kroz državni zaborav. Ne pristajemo na laž, na autoritarnost, na zaborav. Danas, kada se antifašizam svodi na frazu, a njegovi protivnici sjede u institucijama, naša odgovornost nije samo da pamtimo – već da djelujemo.

Za Crnu Goru koja pamti. Za Crnu Goru koja se ne predaje.

 ANIMA će 13. jula 2025, na Trgu od oružja u Kotoru u 18 sati realizovati akciju Za Crnu Goru koja pamti. Za Crnu Goru koja se ne predaje.

 Tim ANIME

S akcije:

11. juli – Dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici

Ove godine navršava se 30 godina od genocida u Srebrenici – najvećeg zločina počinjenog na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata. Genocid nad Bošnjacima Srebrenice počinile su vojne i paravojne formacije Vojske Republike Srpske, pod komandom haškog osuđenika Ratka Mladića, uz sveobuhvatnu političku, logističku i vojnu podršku režima Slobodana Miloševića i tadašnje vlasti u Crnoj Gori. Prema podacima Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Međunarodnog suda pravde (MSP), ubijeno je 8372 muškaraca i dječaka bošnjačke nacionalnosti. Njihova tijela, rasuta u masovnim i sekundarnim grobnicama, pronalaze se i danas. Istina i pravda za žrtve još uvijek nisu zadovoljene.

Uprkos usvajanju Rezolucije o zabrani negiranja genocida u Srebrenici u Skupštini Crne Gore (7. jun 2021), snažni talasi revizionizma, relativizacije i poricanja genocida prisutni su u javnom i političkom prostoru. Od 2021 godine, Akcija za ljudska prava (HRA), Centar za građansko obrazovanje (CGO) i ANIMA Centar za žensko i mirovno obrazovanje pozivaju Skupštinu i Vladu Crne Gore da hitno utvrde 11. jul kao zvaničan Dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. Međutim, službeni diskurs sve češće izbjegava inicajative, jasne osude, dok se saradnja sa nosiocima velikodržavnih ideologija nastavlja.

Na tridesetu godišnjicu genocida podsjećamo:

• Sjećanje na Srebrenicu je etička i politička obaveza svakog društva koje želi da gradi mir, pravdu i odgovornost.
• Negiranje genocida je akt nasilja nad žrtvama i prepreka za pomirenje.
• Kultura sjećanja mora biti zasnovana na istini, ne na nacionalnim mitovima ili političkoj opstrukciji.
• Crna Gora mora jasno i dosljedno prepoznati sopstvenu ulogu i odgovornost u ratovima devedesetih, uključujući podršku režimu koji je učestvovao u izvršenju genocida.
• Ustanoviti 11. jul kao zvanični Dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici.

U vremenu kada se nasilje i nacionalizam ponovo normalizuju – Srebrenicu pamtimo zbog istine, zbog pravde, zbog budućnosti.

Pamćenje nije osveta. Pamćenje je otpor.

ANIMA - Centar za žensko i mirovno obrazovanje Kotor