Lijepo ste ga ovo nakitili, muški i bratski. Ono što ste jednostavno zaboravili je da u Crnoj Gori žive žene koje imaju pravo da budu prepoznate u jeziku (po zakonu bez obzira na nacionalni prefiks) i koje imaju pravo da im se obezbijedi ono što se traži mnogim dokumentima. U vašem sporazumu piše:

Rodna ravnopravnost. Borba protiv predrasuda i štetnih rodnih stereotipa biće pojačana u mandatu 44. Vlade, ali će prioritet rada biti zaštita i podrška žrtvama nasilja i zaustavljanju negativnog trenda. Država će odgovorno preuzeti aktivnu ulogu u stvaranju, ali i implementaciji politika koje podržavaju jednakost.

Država je (pa i vaša vlada ako ima veze sa državom što tvrdite) obavezna da sprovodi politike rodne ravnopravnosti bez proizvoljnog bratskog izbora prioriteta i bez ALI po aktima koje je usvojila i koje je obavezuju evo nekih od njih:

Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1996), Konvenciju o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena - CEDAW (1979), Konvenciju Savjeta Evrope o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici (Istanbulska konvencija - 2011), Pekinšku deklaraciju i Platformu za akciju (1995), Rezoluciju Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija 1325 – ‘’Žene, mir i bezbjednost’’ (2000), Povelju o osnovnim slobodama u Evropskoj uniji (2007), Mapu puta Evropske komisije za jednakost žena i muškaraca, Strategiju EU za rodnu ravnopravnost 2021-2025, Pakt za ravnopravnost polova 2011-2020, Evropsku povelju o rodnoj ravnopravnosti na lokalnom nivou (2006), Rezoluciju Evropskog parlamenta o pravima interpolnih osoba (2018), Rezoluciju Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope 2191 (2017) o promociji ljudskih prava i eliminaciji diskriminacije prema interpolnim osobama. Takođe, u međunarodni okvir spadaju i sljedeće rezolucije Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope: Rezolucija 2048 (2015): Diskriminacija trans osoba u Evropi, LGBTI Strategija Evropske unije 2020-2024. Takođe, Agenda 2030 (Ciljevi održivog razvoja UN do 2030. godine), koja se oslonila na Milenijumske razvojne ciljeve do 2015. godine, kao i Pariski sporazum o klimatskim promjenama (2015) i brojne druge medjunarodne regulative, koje direktno ili indirektno regulišu ovu oblast (poput ILO, OSCE, CoE i drugih konvencija i rezolucija).

U nacionalnoj strategiji (https://www.zzzcg.me/wp-content/uploads/2022/02/Nacionalna-strategija-rodne-ravnopravnosti-2021-2025.-godine-sa-Akcionim-planom-2021-2022.-godine.pdf) pišu neki zaključci o rodnim politikama: - Evaluacija dosadašnjih strategija, kao i detaljna analiza stanja u pojedinim oblastima, pokazali su da je stepen rodne ravnopravnosti još uvijek na nezadovoljavajućem nivou. Praksa pokazuje da i pored postojanja zakonskih normi, institucije sistema još uvijek nisu u stanju da pruže efikasnu i efektivnu zaštitu od diskriminacije ženama i osobama drugačijih polnih i rodnih identiteta, a naročito onima, koji pripadaju osjetljivim društvenim grupama (osobe sa invaliditetom, Romkinje i Egipćanke, starije osobe i osobe koje žive u udaljenim ruralnim područjima Crne Gore). Kao posljedica toga, dio populacije Crne Gore ostaje van društvenih i privrednih tokova, što usporava njen put ka demokratizaciji i članstvu u EU i umanjuje šanse za postizanje održivog razvoja. Nacionalna strategija rodne ravnopravnosti 2021 - 2025 je četvrti po redu strateški dokument kojim se namjerava uspostaviti bolji okvir za postizanje rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori… Kao centralni problem u ovoj oblasti prepoznat je nizak nivo rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori, pa je u skladu sa tim, definisan i glavni strateški cilj - podići nivo rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori do 2025.

Dodatno za pravosuđe koje aportofirate: Evropska unija i Savjet Evrope su posvećeni unaprjeđenju rodne ravnopravnosti u pravosuđu. Rodna ravnopravnost je u središtu Strategije o rodnoj ravnopravnosti 2020 – 2025 i predstavlja jedan od šest ciljeva Strategije Savjeta Evrope za rodnu ravnopravnost 2018 – 2023. Takođe je ukorijenjena i u dokumentu Osnaživanje žena u spoljnim akcijama Evropske unije (GAPIII) i u Akcionom planu Savjeta Evrope o jačanju nezavisnosti i nepristrasnosti pravosuđa.

Važan zadatak ove vlade je mir, pa piše:

Mir. Temelj stabilnosti i razvoja je saradnja, povezivanje i očuvanje mira.

Mogli su se navesti zadaci koje nam je Evropa jasno uspostavila: suočavanje sa prošlošću (utvrđivanje odgovornosti, sudski procesi, reparacije, obrazovni sistem, obilježavanje) i obaveza sprovođenja UN Rezolucije 1325 - žene, mir, bezbjednost.

Možda vjerujete da se mir, ravnopravnost može postići izbjegavanjem uspostavljanja rodne ravnopravnosti i bez sprovođenja procesa suočavanja sa prošlošću devedesetih, ali ne mogu, to podrazumijevaju „savremene politike“ ma što to značilo u vašem sporazumu.

Posvećenost politikama jednakosti kako kažete, ako mislite na rodnu ravnopravnost, pokazali ste procesom koji ste vodili do trenutka potpisivanja ovog Sporazuma: potpunim izostankom žena.

Dosadašnje proživljeno iskustvo sa potpisvanje sporazuma od strane političara (a mnogi su isti) u Crnoj Gori ne uliva povjerenje. Sudeći po tome i odnosu prema ženama i ovog puta sjutrašnjica je predvidiljiva.

Ljupka Kovačević, Ervina Dabižinović, aktivistkinje ANIME

Potresno je živjeti u zemlji u kojoj su na prvoj liniji borbe i isključenja djeca. Prisustvujemo tome ovih dana u CG, u sjenci svjetske tragedije ljudskosti koja i nama prijeti, a simptomi su već tu. Prisustvujemo oduzimanju prava djetetu (pretpostavljam sa problemom u ponašanju) na socijalizaciju, psihološki i obrazovni razvoj od strane roditelja koji štite svoju „dobru i bezgrešnu djecu“ od uticaja „napasnika“. Organizovali su protest, okupili se u zlokobnu zajednicu koja se okomila na pravo djeteta izlažući ga dodatnoj traumi i patnji. Opasan simptom neljudskosti. I nije to prvi put da se simptom pojavi. Naspram roditelja je stajala drugačija moć, ne dijete i njegovi roditelji, nego Ministarstvo obrazovanja. Za tu priliku, naspram te moći, roditelji u Crnoj Gori nisu stali nego su instrumentalizovali i zloupotrebili vlastitu djecu kako bi izdejstvovali Školu. Oni su ostali po strani štiteći vlastitu poziciju i privilegije. Oni se nisu usudili i djeca su dobila. A zašto u najnovijem slučaju nisu pustili djecu?

Ovi znaci neosviještenosti roditelja u Crnoj Gori su opasni i ukazuju na devijacije koje se ne ogledaju samo u navedenim javnim manifestacijama, ogledaju se i u suptilnijim simptomima patološke odgovornosti, tako da su u crnogorskim obrazovnim institucijama uobičajene situacije: roditelji biraju cjene, biraju nastavno osoblje, biraju škole, biraju drugove i drugarice svojoj djeci, ogovaraju na društvenim mrežama, šire mržnju, odlučuju da će bojkotom nastave izvršiti uticaj na organe škole ili bilo koga, ne pitaju – ko sam ja? Ko je moje dijete? Šta znam o mom i drugoj djeci a da ne krijem ono negativno mog i uveličavam ono negativno drugog? Kako je do toga došlo? Što ustvari meni ne odgovara u ovom društvu?

Teško je i opasno ovakvo roditeljstvo u društvu Crne Gore, koje nema viziju obrazovnog sistema i koje podržava sve neregularnosti između ljudi u tom procesu (djece, roditelja, nastavnika, uprava, stručnjaka, itd) a sve pod formom kontrole i zaštite jednih od drugih. Opasno je stvarati i podržavati situaciju linča od strane roditelja kojom se prijeti a koja dodatno stigmatizuje i uništava pravo učenika na obrazovanje i učešće u vaspitnom procesu.

Međutim, u ovom aktu protiv djeteta isključujemo sistem jer društvo mora biti korektor naopakog sistema. Roditelji trebaju poštovati svoje roditeljstvo i prije svega znati vlastitu odgovornost odrasle osobe naspram djeteta. Osuđujemmo svakog roditelja koji je učestvovao u ovim dešavanjima na bilo način zbog iskazane neljudskosti; osuđujemo i one roditelje koji se nisu pobunili zbog vlastitog komfora i solidarnosti sa nasilnicima; osuđujemo sve nas koji smo svojim ponašanjem a najčešće ćutanjem sveli crnogorsko čojstvo na ukidanje podrške djetetu u nevolji. Mislimo na ovo dijete i na mnogo druge djece koji su zbog neprilagođenosti, uznemiravanja drugih osuđeni na socijalnu, psihološku i emocionalnu smrt zbog naši nerazriješenih trauma iz vlastitih porodica.

Potvrda ovih tvrdnji nalazi se u psihološkoj nauci koju ovaj sistem namjerno instrumentalizuje, obesmišljava oduzimajući elementarno povjerenje u psihološka znanja i stručnjake/kinje.

Istina je da ako u Podgorici ne postoji školski kolektiv koji je konsenzusom i bezuslovno u stanju da podrži ovo dijete, prihvati ga u svoju zajednicu, vrati mu povjerenje u ljude i sigurnost nema nade za ovo društvo. Bezdušnost je zagarantovana a kriteriji isključenja će biti fleksibilni od boje kože do kome se bogu moliš.

Ako ne saosjećate sa ženom i ne razumijete stanje u kom se nalazi kada mora javno da iznosi podatke o svom djetetu, da bespomoćno izlaže sebe i dijete sudu javnosti onda smo prihvatili neminovnost zla.

Ljubomirka Kovačević i Ervina Dabižinović, aktivistkinje i psihološkinje ANIME

Stanje ženskih ljudskih prava u Crnoj Gori 2023

Kako to vide žene i muškarci?

Dokument možete preuzeti ovdje!

Performans PAMTIMO LOGOR MORINJ

3. oktobar 2023.