Kotor, 08.07.2022.

ANIMA Centar za žensko i mirovno obrazovanje iz Kotor, povodom 13. Jula Dana ustanka i državnosti Crne Gore, 14 i 15 jula 2022., osmu godinu za redom, organizuje Obilazak mjesta ratnih zločina, koji su počinjeni u Crnoj Gori, tokom devedesetih. Uz aktiviskinje ANIME i ove godine priključuju se aktiviskinje HRA Podgorica.

Kao i prethodnih godina ukazujemo na izostanak pravde za žrtve, na selektivan odnos prema zločinima, zločincima i naredbodavcima, na izostanak kulture sjećanja tj. na to da građani/ke nisu na adekvatan način upoznati/e sa počinjenim zločinima u njihovo ime u ratovima devedesetih. Država Crna Gora nije pokazala političku volju, ozbiljan napor sudstva i tužilaštva u borbi protiv nekažnivosti  kako bi ratne zločine počinjeni na njenoj teritoriji procesuirala.

Organizacije civilnog društva Crne Gore, koje se zalažu za proces suočavanja sa prošlošću i kulturu sjećanja, ukazuju na karakteristike sudskih istraga i procesa: procesi su obuhvatili samo izvršioce i najniže u hijerarhiji odgovornosti bez procesuiranja nalogodavaca i inspiratora zločina, istrage su spore i neučinkovite,  vode se neefikasno i ne rezultiraju osuđujućim presudama. Izostaje i adekvatna podrška žrtvama i njihovim porodicama. Ipak, iz državnog budžeta izdvojeno je  preko pet miliona eura za naknadu štete žrtvama ratnih zločina koja je ostvarena pred crnogorskim sudovima, što pokazuje da je država preuzela dio odgovornosti u pojedinim slučajevima ali izostaju javne politike i adekvatno obavještavanje javnosti.  Podizanje spomen obilježja svim žrtvama stradalim u ratovima devedesetih, uprkos priznavanja žrtava, relativizuje odgovornost za te žrtve. O uzrocima i posledicama rata kao i o uključenosti političkih elita (što ideološki, što funkcionalno) se ne govori pa to razdoblje služi za produbljivanje političkih i nacionalnih podjela. 

Svaka krivična i politička odgovornost mora biti individualizovana, društvena i moralna odgovornost prihvaćena, svaka žrtva uvažena, svako mjesto zločina adekvatno obilježeno i ugrađeno u memoriju budućih generacija  kroz obrazovanje i Dane sjećanja.

Zbog navedenog ponavljamo i ovog puta da obilaskom mjesta zločina (osmi  put) i polaganjem cvijeća:

             Odajemo počast žrtvama i uvažavamo dostojanstvo onih koji su bili žrtve devedesetih;

• Prozivamo institucije države da uspostave vladavinu prava za sve i da preduzmu mjere koje obezbjeđuju tranzicionu pravdu, sigurnost i bezbjednost svih stanovnika u Crnoj Gori;
• Ukazujemona zločine počinjene u naše ime
• Afirmišemo potrebu suočavanja sa prošlošću  da bi se spriječile zloupotrebe ljudi  i zločini u budućnosti;

Ponavljamo naš zahtjev da država na primjeren način, obilježi i podigne spomen obilježja na mjestima zločina kako bi savremenici/e i buduće generacije razvijale kulturu sjećanja i kulturu odgovornosti.

Lista mjesta ratnih  zločina u Crnoj Gori  i vrijeme obilaska:

• Herceg Novi – ispred zgrade MUP-a (HN odakle je najveći broj muslimana deportovan u BiH gdje su ubijeni 1992.) jula u 8 sati
• Morinj – ispred ulaza u vojni objekat(logor za hrvatske zarobljenike 1991/2.), jula u 9 sati.
• Most Obrad Cicmil Plužine, ubistvo porodice Klapuh 14 jula u 11 i 30
• Bukovica – mjesto gdje je ubijen civil Džafer Đogo(mjesto etničkog čišćenja muslimana 1992/3), jula  u 18 sati
• Kaluđerski laz - most(mjesto  gdje je Vojska Jugoslavije ubila šest civila albanske nacionalnosti, i još šesnaest albanskih civila izbjeglih sa Kosova u vremenu od aprila do juna 1999.), jula u 11 sati
• Murino (NATO bombardovanje 1999, stradalo šest civila među kojima i troje djece.) 15 jula u 15 sati.

NAPOMENA

Prošlogodišnji obilazak premijera Vlade Crne Gore Zdravka Krivokapića, žrtvama NATO bombardovanja Murina i ovogodišnje polaganje vijenaca od strane gradonačelnika Plužina i Berana, te prisustvo ministra Radulovića pred Logorim Morinj u Morinju, kao i ovogodišnje prisustvo ministara unutrašnjih polova Adžića, direktora policije Brđanina, ministra pravde Kovača te ministra bez portfelja Adrijana Vuksanovića u sadašnjoj Vladi koji su izrazili žaljenje zbog žrtava i njihovim porodicama, pokazuju da je došlo do izvjesnog pomaka. Kako ti obilasci nisu rezultirali konkretnim mjerama shvatamo da to nije garantovalo ozbiljan i dosledan pristup.

U slučajevima Kaluđerski laz, Bukovica i ubistvo porodice Klapuh na mostu Obrad Cicmil kod Plava država nije izrazila ni žaljenje. To pokazuje selektivan pristupa slučajevima ratnih zločina. Pokazuje i to da je nakon svih ovih posjeta i priznanja a posebno na mjestima gdje se to još uvjek nije dogodilo, nema suštinske i konkretne odluke osude zločina.  

Upozoravamo da politike nekažnjivosti zločina i neutvrđivanja odgovornosti imaju dugoročne posledice štetne po građanstvo i demokratiju a kojih smo svjesni svakodnevno u svim gradovima Crne Gore – korupcija, kriminal, nacionalizam, klerikalizam do  nerasvijetljenih ubistava i „legalnih“ likvidacija ljudi.

Upozoravamo da još nismo izašli iz rata koji se u miru vodi drugim sredstvima od istih političkih elita.  Krajnje je vrijeme da izađemo iz stanja rizika po mir u Crnoj Gori. To  je  jedino moguće sprovođenjem  politika  koje  poštuju ljudski život, insistiraju na jednakosti, uspostavljaju pravnu državu i sankcionišu izvršioce i inspiratore  zločina.

Pozivamo sve zainteresovane u lokalnim zajednicama da nam se pridruže u ovim aktivnostima.

ISTORIJA KOJE NEMA

Drage Kotoranke i dragi Kotorani,

Ovih se dana u našem gradu održava izuzetno zanimljiva izložba “Istorija koje nema”. Vjerovatno je većina vas upoznata sa ovim dešavanjem koje zapravo predstavlja dio većeg istraživanja dvije NVO Expeditia i Anime, a to je izrada ženske mape Boke Kotorske. Ukratko, željele smo odgovoriti na jednostavno pitanje: “Gdje su žene u našoj istoriji?”

Osuđujemo napad  na aktivistkinje Žena u crnom koje su održale protest u Valjevu, pod nazivom „Nikada nećemo zaboraviti genocid u Srebrenici“.i podžale bicikliste koji su iz Beograda krenuli za Srebrenicu. Šokirane brutralnošću napada na mirno okupljanje povodom Srebrenice i nesposobnošću državnih organa da pruže punu zaštitu aktivistkinja, u Srbiji koja se „demokratizuje“,  na način što se prošlost masovno isključuje iz javnog prostora. Ponovo vidimo scenario devedesetih – rat protiv onih koji su drugačiji po mišljenju, imenu, polu, boji kože.

Svjesne da „život ide dalje“ a da u realnosti nekažnjivost zločina pokazuje svoje lice kroz  zvanične politike koje podržavaju  nacionalizam i podstiču  mržnju prema svima koji nisu njihovi, stvaraju odrede jurišnika koji obavljaju „prljave poslove“ kako bi se njihov sistem održao.

Zahtijevamo  da vlasti  Republike Srbije  preduzmu sve mjere  kako bi  vinovnici napada odgovarali za učinjeno  i  da garantuju bezbijednost mirnih okupljanja  Žena u crnom. Tražimo od međunarodne zajednice  da osudi ovakvo ponašanje odgovornih i podrži dalji rad svih onik koji se zalažu za tranzicionu pravdu, suočavanje sa prošlošću  i  ljudska prava.

ANIMA

9.07.2014

DRUGAČIJI SVIJET JE MOGUĆ

Dragi Kotorani i Kotoranke,

Evo nas u sred ljeta, stađuna koji u najvećoj mjeri potencira uglavnom slabo zanimanje koje tokom godine postoji za naše “naselje gradskog karaktera”.  U duhu novog vremena, novi vjesnici proljeća postaju kruzeri koji kontingente zainteresovane ljudetine uredno istovaruju pred glavna gradska vrata, najavljujući dugo sporo ljeto u svom njegovom sjaju i bijedi.

IZMEĐU SPOMENIKA I ZABORAVA

Drage Kotoranke i dragi Kotorani,

Danas bih željela da sa vama podijelim nemir i nelagodu, ali i razmišljanja na koja me je nanovo pokrenuo serijal TV Kotora “Drugo lice grada”. Dok prvo lice Kotora mislimo da poznajemo, ovaj nam serijal predstavlja njegovo naličje, galeriju mučnih razglednica prezrenih i napuštenih ili sporadično skvotovanih mjesta, koja su iz nekadašnje slave pala u masnu kaljugu neuspjelih ili pak, paradoksalno, posve uspjelih privatizacija.

(P)RA(J)DOVANJE

Drage Kotoranke i dragi Kotorani,

Kako vrijeme odmiče odmiče nam izgleda i ono što je ostalo od našeg grada, dok mi većinom ćutke ispraćamo ostatke onoga što nismo bili kadra sačuvati. Ljudi koji se usude da progovore o razmjerama ne samo ekonomske, prostorne, već i duhovne devastacije susreću se sa prijetnjama, zastrašivanjima i potencijalnim medijskim linčom, umjesto sa solidarnom podrškom.

IZMEĐU PARKING MJESTA

Drage Kotoranke i dragi Kotorani,

Protekle je nedjelje po drugi put u našem gradu održan Park(ing) Day, inače globalna akcija, događaj koji se održava jednom godišnje širom svijeta sa idejom da transformiše parkinge u privremene javne prostore snagom kreativnosti, igre, solidarnosti, građanske hrabrosti, nesebičnog dijeljenja i podsticanja duha zajedništva. Pa iako često izgleda da je taj duh namrtvo utrnuo u nama, slučajan prolaznik, u čije se cipele ponekad rado stavljam, šetajući rivom tog predvečerja sigurno ne bi stekao takav utisak. Mjesto po mjesto nudilo je brojne drugačije poglede na grad u kome bismo željeli da živimo, u kom bismo slavili rođendane i sa potpunim strancima, darivali igračke onima kojima su najpotrebnije, poklanjali stvari koje nam više nisu potrebne, pronalazili neke koje su nam baš prifalile, besplatno se šišali, pjevali skupa, učili nove i neobične jezike, nove plesne korake, nove društvene igre, razmjenjivali knjige, ali i kritički promišljali zajedničke probleme i smišljali i razmjenjivali moguće odgovore. Kaleidoskopska magija nekog novog, mogućeg svijeta, na kratko se zadržala na Luži i zašla sa posljednjim zracima škrtog septembarskog sunca.

PJACA OD FILOZOFA

Drage Kotoranke i dragi Kotorani,

Fešte su već iza nas, avgust je na zalasku, ostalo je još samo da se lagano režentamo od najneubjedljivijeg ljeta kojeg pamtim i mirno uplovimo u jesen. Završen je i Kotor art koji je, prema riječima organizatora, “izuzetnim kvalitetom programa, opštom idejom, ambijentom u kojem se odvija, visokim organizacionim standardima, već šestu godinu zaredom potpuno opravdao status festivala od posebnog značaja za kulturu Crne Gore”. Moguće da je tako, u nekim segmentima izvjesno i jeste, ali kada je u pitanju segment koji je meni najvažniji, pored sjajnog i ove godine pod krilo festivala primljenog Sea Rocka, a to je Pjaca od filozofa, ne bih se baš mogla složiti sa ocjenom organizatora o “izuzetnom kvalitetu programa”.

autorka:Ljupka Kovačević

Hapsili su ponovo u Podgorici. Ne kriminalce visokog ranga. Neistomišljenike. Oćutala je demokratska javnost, kao što je naučila. Nije bilo niti jedne ambasade da se oglasi, pa da svi u hor za njom zapjevamo. Svi su na istom putu naoružavanja. Kao devedesetih. 

Ćutala je demokratska javnost  Crne Gore  dok su hapsili one koji nisu htjeli na  Dubrovnik, na  Bosnu i Hercegovinu. Ispalo je na kraju da smo svi “mentalitetski” rado rušili i ubijali, a država spavala nevinim snom.  Svi nosimo pečat do danas. U  tome se ogledala "dobrovoljnost".

Nepostojeći ljudi

Autorka:Ervina Dabižinović

Nepostojeći ljudi na srušenom mostu u sred Murina, u sred Crne Gore, u sred bijela dana. I Murino je od tada stavljen ad acta za Crnu Goru, njenu vlast, njene institucijeUvecaj!

Lijepa je Crna Gora uzduž i popreko, a što joj vrijedi kad je tužna. Slika siromaštva i devastacije u svakom smislu. Tužna i odgovorna, smrtima i zločinima počinjenim na njenoj teritoriji - od 1991 do 1999. godine - Herceg Novi, Morinj, Bukovica, Kaluđerski Laz i Murino.

Ratni zločini. Izgubljeno povjerenje onih kojima je trebala zaštita, ruganje pravosuđa i mutavost onih koji presuđuju, politika zaborava, ponovna viktimizacija žrtava koje traže pravdu i pritisak na svjedoke koji žele da kažu što se dešavalo. Medijskih kalkulacija.

Te smrti vape na našim vratima. Murino je jedno od mjesta ratnog zločina (od nabrojanih mjesta koji imaju istu sudbinu i prema kojima se isto odnose vlast i institucije), koje se pojavljuje kao strašna i istinita misao. Mjesto nepravde, opravdanog gnijeva i poniženja. Potpune prepuštenosti sopstvenom bolu i vapaju. Potpuna isključenost.

Murino, stisnuto u crnogorskom sivilu i zelenilu, namirisano sviježim planinama i rijekama - nekad pitoma varoš, danas potmula tišina u praznini. Murino nepostojeći grad, sa neposotojećim ljudima, na mapi Crne Gore - danas, grad koji se pita je li u sastavu Crne Gore ili je u nekom međuprostoru odakle ne dopire niti jedan krik, pa ni krik smrti do Crne Gore. Tog 30. aprila 1999. oglašavale su se sirene uzduž i poprijeko Crne Gore, samo su u Murinu ćutale. Tog dana su ljudi u Murinu poštovali radnu obavezu, proklamovanu od države, kojoj su se odazvali.

Tog 30. aprila u vrijeme napada NATO avijacije, na mostu u Murinu su bili Miroslav Knežević (1985), Olivera Maksimović (1986), Julija Brudar (1989), Vukić Vuletić (1953), Milka Kočanović (1930) i Manojlo Komatina (1927). Tog 30. aprila su bili na mostu jer ih sirene nisu upozorile. Tog dana su svi poginuli na mostu u Murinu. Nisu ni pomišljali da su strateški cilj, ili navigaciona greška.

Poginuli su jer nisu bili upozoreni. Išli su za svojim poslovima ili igrom. Nisu se osvrtali, jer nisu ni slutili opasnost, sirena nije bilo. Crna Gora nije bila u ratu, nije pucala na NATO avijaciju. Nije mrdnula. Njih šestoro su iz vidljivosti, iz života preneseni u nevidljivost - sirena kojih nije bilo, sukoba kojeg nije bilo, rata kojeg na teritoriji Murina nije bilo, a ipak je sve to zajedno bilo tako ubojito.

Nepostojeći ljudi na srušenom mostu u sred Murina, u sred Crne Gore, u sred bijela dana. I Murino je od tada stavljen ad acta za Crnu Goru, njenu vlast, njene institucije. U nepostojećem gradu, nepostojeće zemlje, nepostojeći ljudi su ubijeni na mostu u ratu kojeg nije bilo. Zašto?

Birokrate evropske, kojima u zjenicama otkucava forma, mogu sebi da dopuste da kažu - bila je navigaciona greška. Što znači biti navigaciona greška - suspenziju odgovornosti, potrošiva materija, ljudi i prostora, dehumanizacija. Upravo takvima kucamo na vrata ne pominjući našu nesreću, ne tražeći odgovornost jer oni koji bi u ime nas morali da je postave sami moraju da odgovaraju na pitanje odgovornosti.

Iz Crne Gore ne vidi se Murino, a Murino sa svoje tačke ne vidi Crnu Goru. Država Crna Gora sem besudnosti njene vlasti, aroganicje NATO zvaničnika i birokratskog autizma evropskih službenika stoje između preživjelih u Murinu koji pamte da im je uzeto pravo na život koje im daje društvo, i ostatka nas koji smo odgovorni za ono što je urađeno u Murinu.

Murino se ne krije. Samo treba doći u Murino. Smije li vlast otići u Murino? Mora li doći u Murino, mora ali nakon izvršene pravde za žrtve, uprkos nelagodi, uprkos sakupljenom opravdanom gnijevu stanovnika Murina. I to ona koja nije imala nikakve veze sa ovim zločinom. Od Murina, duž svih onih mjesta i ljudi u kojim je deponovan bol i strah još uvijek, za najbližim, koji su ubijeni u naše ime, do Herceg Novoga.

Glas o smrtima u Murinu prenosi samo voda koja prska iz spomenika kojeg je napravila neka druga država na teritoriji nepostojećeg mjesta crnogorske neodgovorne političke elite. Porodice su nijeme jer ih niko ne čuje, dok rat još traje i dok fašizam onih koji su odgovorni traje u vidu prisiljavanja da se ćuti o Murinu, da se ljudi u Murinu ubjeđuju da se događaj nije dogodio, da svi bolje znaju od žrtava i leševa što se tu dogodilo, dok se zatvaraju oči javnosti pred nevinim žrtvama Murina.

Na drugim mjestima ratnog zločina nema ni obilježja ni pomena. Sa tih mjesta preživjeli više ne žive u Crnoj Gori. Makar većina i to oni mlađi. Jasno je nepovjerenje i gubitak prava na život i dostojanstvo. Aktuelna politika kontinuirano stvara bol znajući da je to jedina sila koja nastaje, ni iz čega, bez troška i bez muke. NATO bombarderi ubice su tog dana ostavili bol koji je nastao upravo bez razloga u Murinu. Vlast ga produbljuje neodgovaranjem za učinjeno, ćutanjem i ignorisanjem žrtava.

Tog dana u Murinu pucano je i u antifašističku prošlost ovoga mjesta - Veljo Zogović, poginuo kao antifašista 1943, pogođen je i 30. aprila 1999. Geler je pogodio i njegovu bistu iznad samoga mosta. Dok nas porodice žrtava i Radovan Zogović opominju: „Da ruke ne skrstim čak ni mrtav“, traži se komandna, idejna, krivična i metafizička odgovornost za žrtve ratnih zločina u Crnoj Gori, a ne skrštanje ruku za života i učešćem u tuđim smrtima po bijelom svijetu.

P.S. Moj glas je samo jedan od mnogih koje/i su obišli mjesta zločina u organizaciji Anime, a u to su bili uključeni/e i aktivisti/kinje organizacija: Bona Fide - Pljevlja, Liga žena glasača - Nikšić, Ljepota zdravlja - Nikšić, Snažna mama - Bijelo Polje, Xeggar - Bar, NVO br .19 - Bar, HRA, Akcija za ljudska prava - Podgorica, Centar za građansko obrazovanje - Podgorica, Udruženje za razvoj civilnog društva - Bijelo Polje, Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava - Rožaje, Udruženje građana Bukovice i aktivisti/kinje koji su uključeni/e u inicijativu Ženski sud - feministički pristup pravdi.

28.maj 2014.

Predstavnica Anime Ljupka Kovačević je prisustvovala  20. januara okruglom stolu koji je organizovao Savjet za zaštitu od diskriminacije, u Konferencijskoj sali Vlade u Podgorici i napustila skup sa grupom NVO  nakon uvodnih izlaganja kada moderator skupa Jovan Kojičić nije dozvolio da se diskusija otvori nakon izlaganja nego je insistirao da će po planu to biti urađeno na kraju.

Zajednička izjavaNVO koje su protesno napustile okrugli sto Savjeta za zaštitu od diskriminacije

Kotor, 19.0.2022.

Oglasio se Ženski klub Skupštine. Kako se oglasio, bolje da nije. Nije bilo nužno da se oglase kad već nisu imale ama baš ni jedno javno oglašavanje povodom haosa i ludorija njihovih kolega u kojima očito učestvuju sa više zadovoljstva nego što to javno priznaju.

Ciljevi koje su kroz Ženski klub definisale kao zajedničke mogu se realizovati u demokratskim uslovima kojih nema u Crnoj Gori  a nije ih ni bilo ni onda kada su ih definisale ali svako ima pravo na snove. Lijepo zvuči:

- afirmacija rodne ravnopravnosti na svim nivoima odlučivanja;

- podsticaj ženama za veće učešče u političkom i javnom životu;

- unapređenje položaja žena u svim sferama društva;

- podsticaj i unapređenje solidarnosti i humanosti, promovisanje volonterizma i međusobnog pomaganja.

Zadaci su unapređenje zakonskih okvira, regulative i ambijenta. Naravno, formalno, jer implemntaciju ne vidjesmo nikako. A pozivanje na sve autoritete (kojih nema) posebno na ustavno-patriotske u situaciji kada Ustav ove zemlje gaze, svi počevši od “patriota” je besmisleno.

Činjenica, prozvane  su  kada su  navodno neke ambasade primijetile da postoje kao Klub a kolege iz Parlamenta vidjele priliku za još jednu zafrkanciju. Odgovorile su - ali kako? Proglasom: Demokratiji su potrebne žene.

Tim proglasom se valja pozabaviti da slučajno neznavene žene ne pomisle da je parlamentarni Ženski klub krenuo da uzme poziciju koja im pripada (24% parlamenta) i zahtijevaju demokratske procese.

• čemu one to kada je u prvoj uvodnoj rečenici jasno da više brinu o bedemima patrijarhata (Zabrinute zbog polarizacije u društvu koja ugrožava dobrobit i bezbjednost naše djece.) pozivanje na djecu kada se prozovu ženu i jasno kažu da ne razumiju ni sam pojam brige van kruga “porodičnih vrijednosti. Lijepo dimi patrijarhat koji uči da tuđa djeca su tuđa briga. I one se jasno opredjeljuju, ne samo da ne treba brinuti o tuđoj djeci već da roditeljstvo pripada samo ženama.Toliko o rodnoj ravnopravnosti!
• Sa “poznavanjem” izazova globalnih i regionalnih kriza u kojima vide razlog krize u Crnoj Gori relativizuju odgovornost partijskih elita (prošlih i sadašnjih) za crnogorsku tranziciju u EU dok su te iste elite združeno svih ovih godina sabotirale sam proces.
• Posebno je srceparajuće (a da nije cinično) što kažu da Crna Gora ne zaslužuje da bude u funkciji partikularnih interesa, naročito partijskih. A već vrapci pjevaju da Crna Gora samo tome i služi. Ništa klub ne bi radio da tako ne bude, mada možda bi plakale.
• U nastavku istinski  cinično - uvažavajući značaj svih grana vlasti i nezavisnost institucija Kako se može uvažavati nešto što zaista ne postoji. Šteta a lijepo zvuči baš kao što one figuriraju.
• Konačno velika Odluka u situaciji izazova – da ne budemo pasivni posmatrači već aktivne učesnice.Ne, ne znači to da se spremaju na nenasilan otpor u holu Skupštine do potpune deblokade i optimizacije pravosudne grane vlasti.To znači da su se usudile da se javno oglase.
• Naravno, ne može bez potkusurivanja sa brojem žena - statistički su žene prava većina u Crnoj Gori. Je li to prijetnja brojem žena ili samo kuknjava – da žena ima više ! Što sa tim? Da se uplaše ili sažale muške kolege? Mozda bace vruć krompir nekoj u ruke.
• Na kraju apel uz pouku kolegama u parlamentu kako lijepo one mogu uspostavitikonsenzus o svim pitanjima kojima su se bavile. A čime su se to bavile? Pomirenjem nacionalnih zajednica? Bojkotom potpisivanja Temeljnog ugovora u ovom političkom trenutku? Smanjenjem budžeta političkim partijama? Smanjenjem privilegija državnih zvaničnika? Dekonstrukcijom patrijarhata? Čemu apel kada je jasno da njihove drage kolege imaju konsenzus oko toga da treba poštovati evropske vrijednosti koje ama bas nikad ne moraju definisati kao što one ne moraju definisati patrijarhat.

Na kraju poruka, ne odgovarajte ako ne umijete bolje, držite se ciljeva koje ste zacrtale jer uz njih možete lijepo da odspavate čak  pune mandate i da lijepo figurirate. Ako niste u stanju da svoje kolege u parlamenu ubijedite da su rodne politike, važnije od crkvenih, vjerskih, nacionalnih, naročito  partijskih,  bilo bi korektno da ćutite i slušate svoje lidere, kao i do sada. Nisu demokratiji potrebne žene nego nediskriminativne politike i uvažavanje rodne ravnopravnosti a sasvim je svejedno ko se za to zalaže. U vašim krugovima takvih nema.

Aktiviskinje ANIME

Ljupka Kovačević

Ervina Dabižinović

“Mi ćemo biti pravda!”

Charlotte Bunch, na otvaranju Ženskog suda u Sarajevu

Dvadesetogodišnjica Pekinške deklaracije ujedno je i dvadesetogodišnjica završetka ratova kojima se u krvi raspala SFR Jugoslavija. “Tranzicija” je postala jedna od najfrekventnijih i najomraženijih riječi u četvoroimenom jeziku na kom se, s promjenljivom srećom, razumije većina stanovništva bivše Jugoslavije. Istovremeno, to je i dežurna mantra i izgovor regionalnih političara kad treba posložiti potrgane i nezarasle fragmente društvenog bića izmučenog ratnim i posljeratnim nasiljem koje je na specifične načine i u najvećoj mjeri pogodilo žene na ovim prostorima.

“Prelet iznad Besudne zemlje”

Autorka: Ervina Dabižinović

Program zaborava i brisanja prošlosti je na snazi i ukoliko dolazite iz prostora sjećanja sa odlukom da svjedočite sprema vam se sačekuša što simbolično što fizički. Ko god je progovorio ili uperio prst svoje kritike u prljave poslove koje političari predstavljaju svojim velikim uspjehom, postao je napadač i skot, izdajnik i špijun protiv svoje želje. Ne njih, nego zemlje jer su oni zemlja!

Jednom davno Milovan Đilas je imenovao Crnu Goru –besudnom zemljom, a nakon čitanja te knjige i sama sam je tako odlučila zvati. Crna Gora je devedesetih potvrdila sve što se o njoj mislilo u stereotipima i predrasudama kada je u pitanju njena ratnička i vojna istorija.

17.februar 2014, Ljupka Kovačević

Ministarstvo prosvete ovih dana sprovodi još jednu čistku opasnih, još jedno ubijanje discipline i nade. Odlučili su da su im psihološko –pedagoške službe veliko opterećenje pa ih treba rasturiti u interesu zaštite nedirnutog ratnog budžeta i politike “vanrednog stanja”.

REAGOVANJA TOKOM 2012.

• MINISTAR I RODNE POLITIKE U PREDUZETNIŠTVU-januar 2012.
• ODUZIMANJE DOSTOJANSTVA - februar 2012
• PREMIJER NIJE UČIO SAMO JE SLUŠAO - februar 2012)
• LICEMJERJE CARUJE – DEMAGOGIJA KLADE VALJA - april2012
• MALO MI JE DOSTA CRNOGORSKIHSAVOVA O POLITICI-april 2012
• O ŽENSKIM STUDIJAMA U CNOJ GORI -jun 2012
• STRAH ME NJIHOVOG STRAHA -jul 2012
• NOVO POROBLJAVANJE -jul 2012
• POVODOM NAPADA-septembar 2012
• PRITUŽBA NA STANJE hotela SIND u Kotoru-novembar 2012
• MALOLJETNE MAJKE Novembar 2012

• Reagovanja tokom 2013.godine

  Reagovanja tokom 2013.godine

  • DPS PROFESIJA - januar 2013
  • PSIHIJATRIJA U SLUZBI POLITIKE-januar 2013
  • PRIMJENA DISKRIMINACIJE NA OSNOVU POLA U ŠKOLAMA-

  -februar 2013

  • LEGALIZACIJI PROSTITUCIJE -februar 2013
  • SKUPŠTINI OPŠTINE KOTOR  - maj 2013
  • ORGANIZATORIMA KONFERENCIJE  „RIJEČ, SLIKA, NEPRIJATELJ“- Decembar 2013

• Reagovanje Anime povodom napada Informera na Vanju Ćalović

  PROGRAM ĆUTANJA

  Ponovo smo pali na ispitu koji se zove ljudskost

  Jednostavna rečenica „ Zgroženi smo...“ koja je došla iz Američke  Ambasade razbila je tišinu nad zločinom ljudskim glasom. O čemu su  govorili i što su mislili od ponedjeljka do četvrtka  glasnogovornici u javnosti, naši visoki predstavnici i naše institucije  dok im se zločin dešavao pred očima? Pričalo se o svemu što se tiče  tzv. zakona, prava, ekonomije, tranzicije, budućnosti, demokratiji, a prije svega o“ pitanju svih pitanja“ – ko će osvojiti vlast u Podgorici! Beskrajno jalovo nadmudrivanje, krvožednih nezajažljivih vođa i njihovih medija i institucija neosjetljivih na sve osim na komandu , novac  i strah.

  Gdje smo bili mi građani/ke dok se zločin dešavao nad onom koja se bori za naše interese. U dubokom miru svoga doma, dnevnih obaveza, zabrinuti za svoje, neupleteni  u javnost i odgovornost. Neosjetljivi na sve  izvan uskih, ličnih interesa.

• reagovanje ženske studije

  Prije par dana objavljen je konkurs za magistarske studije- Ženske studije (rodne studije), koje je raspisao Univerzitet Donja Gorica. Zbog devet generacija alternativnog programa ženskih studija, polaznica koje su ga pohađale, zbog temeljnih principa feminističke teorije, odgovornosti i ozbiljnosti, razvoja kritičke svijesti.......... dužen smoobavezuju nas da se oglasimo.

  Ovaj parafeministički projekat je jasan pokazatelj da je politika koju čine oni koji vode i ovaj Univerzitet stavila šapu na obrazovanje i to ne ni manje ni više nego na znanje koje razvija kritički odnos prema tradicionalnim naučnim postavkama i pretenduje da mijenja postojeće naučne zakonitosti koje se predstavljaju kao rodno korektne i neutralne u cilju razotkrivanja ženske istorije, doprinosu žena stvarnosti i koje je odgovorno za sutinske promjene u jednom društvu i svijesti.

  Dakle, projekat uništavanja obrazovanja na ovom Univerzitetu nastavlja se uništavanjem znanja koje može da razotkrije, stavi pod kritičku lupu i zatraži odgovornost za sve što se dešava i čini u društvanoj stvarnosti.

  Poslije uništavanja ekonomije, kulture i institucija sada je na red mogučnost da se osjujeti svaki korak koji vodi i promiđlja o promjeni.

  Namjera da se„formalizuje“ - uništi suština, krivotvori rad generacija i generacija aktivistkinja i teoretičarki, da se umjesto vrijednosti feminističke teorije promovišu, učvrste sterotipi i predrasude i retradicionalizuje s najvećeg mjesta u obrazovanju predstavlja ne samo antifeminizam već i pokušaj da se feminizam„odloži“ za još sto godina i ojadi mnogo generacija žena kako bi se zadržala plemensko/klasna svijest i glasno lagalo o ženama u Crnoj Gori.

  Krilaticu da su žene u Crnoj Gori„međedi“ očigledno da kao usmenu tradiciju prenose s koljena na koljeno, oni kojima tragovi smrde mizoginijom.

  Pokuša da se u„domestik“ obrazovanje preko ovog programa„uvezu“ obrazovani sa strane, pokušaj ponovne kolonizacije KOLONIZOVANOG- i onda iu sada ( i u bivšem, sistemu i u današnjem)....je još jedan napad na one koji su svojim djelovanjem odgovorni za krhke korake desetina žena kojima je feminizam promijenio život i kojeg ga vide kao svoju„akademsku zastavu“.

  Na žalost implementacija programa ženski studija nije nikada bila namjera akademske elite i zajednice u Crnoj Gori pa i ovaj pokušaj predstavlja„privatni“ način institucionalizacije antifeminizma........