Pismo javnosti SVE PO ZAKONU NA ŠTETU GRAĐANA

Važno je da se na početku ovog pisma predstavimo:

Maruška Drašković, psihološkinja, psihoterapeutkinja;

 

Ljubomirka - Ljupka Kovačević, psihološkinja;

 

Verica Mirović, psihološkinja;

 

Ervina Dabižinović, psihološkinja, doktorka rodnih studija;

 

Julijana Cicović Maslovar, psihoterapeutkinja, doktorka razvojne psihologije.

Iza nas stoje godine obrazovanja o traumi, rada sa traumatiziranim i aktivizma. Stoje naši apeli i inicijative koje su ignorisane i napadane od strane onih koji su profitirali (zauzimali razne pozicije u zdravstvu i Vlasti) na bespomoćnosti i nesreći ljudi koji nisu mogli da kontrolišu ili nisu znali da se brane od nasilja.

Svi u Crnoj Gori znaju za tragediju na Cetinju 12. avgusta.

 

Kao grupa stručnjakinja koja je značajan dio svog profesionalnog rada a i života posvetila radu sa traumatiziranim osobama, ukazivanju na teške posledice potisnutih trauma na zajednicu, osjećale smo se prozvanim i odgovornim da ponudimo Program koji bi na sveobuhvatan način pokušao da ublaži posledice događaja na konkretne ljude, njihove porodice i Cetinje u cjelini. Zna se da u takvim slučajima u humanim zemljama postoje protokoli psihološke pomoći ugroženima (svim sudionicima – od pružaoca pomoći, do žrtava, njihovih porodica i porodice zločinca) kako bi se izbjegli ili makar umanjili simptomi posttraumatskog stanja i kako bi se zajednica u kojoj se zločin desio integrisala i zacijelila.

 

Htjele smo da se angažujemo. Kako smo članice nevladinih organizacija smatrale smo da nije primjereno da to bude projekat koji treba da nudimo donatorima već smo mislile da Vlada, Opština i Ministarstvo zdravlja treba da podrže naš program i stanu iza tragedijom obilježenih ljudi i daju šansu novom i drugačijem pristupu traumi i traumatizovanim ljudima. To što se desilo a i ono što se može desiti u budućnosti je u domenu odgovornosti navedenih institucija kao i podrška koju mogu pružiti.

 

Tok aktivnosti:

 

15 do 18. – Okupljamo se, dogovaramo korake prema odgvornima i pravimo nacrt programa. Svjesne smo da će se program aktivnosti mijenjati i prilagođavati potrebama ljudi na terenu.

 

19. avgusta – Telefonski tražimo prijem kod predsjednika Vlade i Gradonačelnika Cetinja.

 

22. avgusta u 12 sati – Prima nas zamjenik Gradonačelnika Cetinja, Miša Mudreša. Obavještavamo ga o našim namjerama. On nas o preduzetim mjerama (formiran tim od psihijatra I dva psihologa/škinje kojima se ugroženi javljaju). Objašnjavamo da takav pristup kod masovnog nasilja ne dovodi do adekvatne pomoći u zajednici. Obećava da će razgovarati sa Gradonačelnikom i da mu pošaljemo finasijsku konstrukciju.

23. avgusta - Poslale smo finanijsku skicu zamjeniku Gradonačelnika Cetinja (oko 10.000€ za period oko 6 mjeseci u kojem su planovi podrške za : direktne žrtve i njihove porodice, mještane koji nisu direktne žrtve ni njihove porodice; za porodice I pojedince u posebnom riziku – porodice i rodbina izvršioca; djecu ;pomagače – policiju i medicinsko osoblje). Istog dana šaljemo mejlom pismo Ministru zdravlja Dragoljubu Šćekiću i Predsjedniku Vlade Dritanu Abazoviću u kojem ih obaveštavamo o našem predlogu i tražimo sastanak.

25. avgusta – Vlada održala tematsku zatvorenu sjednicu o tragediji na Cetinju 12. Avgusta. Obavještavaju javnost da postoji tim stručnjaka i da su opredijelili 100.000€ za socijalnu podršku, treba da formiraju komisiju koja će da dijeli novac !

28. avgust – Zahtijevamo pismeni odgovor od zamjenika Gradonačelnika Cetinja.

 

29. avgust – Zovemo zamjenika Gradonačelnika koji obećava odgovor do kraja dana ali to nije uradio. U usmenom odgovoru obavijestio nas je da nema novca u budžetu, da treba da se raspiše tender i uputio nas je, kao NVO, da pišemo projekat Ministarstvu zdravlja!

 

8. septembra – Insistiramo na prijemu kod Ministarstva zdravlja i kod predsjednika Vlade. (predale pismeni zahtjev na Ahivi Ministarstva zdravlja i Kabinetu predsjednika Vlade).

 

16. septembra – Dobijamo odgovor Ministarstva zdravlja, formalno sa zaključkom -Ministarstvo zdravlja trenutno nema opredijeljena budzetska sredstva za navedene aktivnosti ali ćemo svakako razmotriti ukoliko se stvore uslovi u daljem radu.

 

Slušamo svakodnevno kako je važno da režimski ljudi obilaze razvijene zemlje da bi upoznavali funkcionisanje drugih sistema i godinama znamo da ništa od toga neće da implementiraju u Crnoj Gori. Godinama se govori o timovima za krizne intervencije i pomoć pomagačima ali novca za te svrhe nema. Uvijek ima novca u izobilju za partijske delegate ali nikako za zdravstvo i obrazovanje.Na kraju uvijek slijedi njihov zaključak da je mentalitet naroda sporan i da kod nas ne može biti napretka.

 

Želimo da crnogorska javnost zna da smo pokušale da sarađujemo sa sistemom, da znamo kako se pruža podrška u državama u kojima su ljudi važni, da smo bile spremne da pokušamo da uradimo više od čiste forme za žrtve dešavanja na Cetinju i ne samo pojedinačno, da smo bile svjesne da je to veliki izazov i uprkos toga htjele smo da damo šansu da se jedna tragedija ne završi novim tragedijama već iscjeljenjem zajednice. Nisu htjeli. To je jasan odnos metastazirane borbe za privilegije i vlast prema psihološkom razvoju i pomirenju onih od kojih zavise.