IZMEĐU SPOMENIKA I ZABORAVA
Drage Kotoranke i dragi Kotorani,
Danas bih željela da sa vama podijelim nemir i nelagodu, ali i razmišljanja na koja me je nanovo pokrenuo serijal TV Kotora “Drugo lice grada”. Dok prvo lice Kotora mislimo da poznajemo, ovaj nam serijal predstavlja njegovo naličje, galeriju mučnih razglednica prezrenih i napuštenih ili sporadično skvotovanih mjesta, koja su iz nekadašnje slave pala u masnu kaljugu neuspjelih ili pak, paradoksalno, posve uspjelih privatizacija.
Nasukani u limbovima tranzicije, ovi prostori zapravo predstavljaju jezive privremene spomenike kolapsa jednog vremena i jednog društvenog uređenja na čijim se ruševinama, uglavnom van naše kontrole, gradi i naša sadašnjost. Livnica, Riviera, Jugoceanija, Napredak, Fjord… i da ne nabrajam dalje, nekada noseći elementi gradske privrede, danas su kužne deponije otpadaka transformativnog procesa kroz koji kao društvo prolazimo. Tranzicija, “rashodovanje” starih režima na području Istočne Evrope nakon 1989. godine izlučila je i ove nehotične spomeničke komplekse nerijetko monumentalnih dimenzija i, u ovom slučaju, u neposrednoj blizini starog gradskog jezgra, dakle – izuzetno vrijednog zemljišta.
Nije mi namjera da ukažem na ruševnost ovih građevina, te fizičku i ekološku opasnost koju na taj način prouzrokuju. Nije mi namjera niti da uprem prstom u smrdljivo ruglo koje oni predstavljaju za jedan grad koji spao na to da skoro isključivo živi od uslužnih djelatnosti, dakle od turizma na prvom mjestu. Namjera mi je da naglasim vezu između grada i rada, jer ta veza najbolje pokazuje kome određeni grad pripada. A pripada li Kotor nama, drage Kotoranke i Kotorani? Pripada li nam u većoj ili manjoj mjeri nego što je pripadao našim roditeljima ili našim bakama i djedovima? I kada mislimo o “prvom licu grada”, što tačno imamo u vidu? Kome je ovaj grad zapravo namijenjen? Kada ste posljednji put kupili suvenir, nekretninu ili ručali na nekom od gradskih trgova? Prema čijim se potrebama, željama i interesima ovaj grad razvija? Ako su razvoj i planiranje grada podređeni isključivo zahtjevima tržišta, onda je i javni prostor sve manje zajednički prostor, jer je sve manje inkluzivan za različite slojeve stanovništva, sve manje otvoren za sve i dostupan svima, plijen, kako je neki teoretičari (Sekulić) nazivaju, “meke” privatizacije kada je jedini način da se koristi to da se – plati, pa makar to bilo produženim espresom ili kuglom talijanskog sladoleda.
Odgovor na atrofiranje grada u kulisu koja treba da zadovolji samo letimičan pogled oznojenih turista ne može biti ksenofobični lokalpatriotizam. Pravi je odgovor, ako postoji, mnogo kompleksniji od od toga. On pretpostavlja prevazilaženje političke nepismenosti i ljenosti i elementarnu zainteresovanost za život i istoriju zajednice čiji smo dio. Da je ikada društvena svojina bila uistinu zajednička, umjesto što je bila, po potrebi, i svačija i ničija, tabuizirana ne-mjesta zastršujućih fizionomija ne bi bila najglomazniji spomen vremena koje se s predumišljajem nastoji upokojiti u projektovanom zaboravu koji ponižava.
S tom vas mišlju ostavljam do narednog slušanja, Paula Petričević