ISTORIJA KOJE NEMA
Drage Kotoranke i dragi Kotorani,
Ovih se dana u našem gradu održava izuzetno zanimljiva izložba “Istorija koje nema”. Vjerovatno je većina vas upoznata sa ovim dešavanjem koje zapravo predstavlja dio većeg istraživanja dvije NVO Expeditia i Anime, a to je izrada ženske mape Boke Kotorske. Ukratko, željele smo odgovoriti na jednostavno pitanje: “Gdje su žene u našoj istoriji?”
U početku je istraživanje bilo zamišljeno kao mapiranje pobunjenica Boke Kotorske u periodu između dvije revolucije – one francuske i one oktobarske. Ideja je bila da pronađemo podatke o ženama koje su na različite načine revolucionirale svoje sredine, hrabro iskoračujući iz zadatih rodnih i drugih uloga, pravila i očekivanja, proširujući, nerijetko i po cijenu vlastitog života polje osvojenih sloboda.
Nakon šest mjeseci istraživanja u arhivima Kotora i Herceg Novog, prikupljena građa bila je u znatnoj mjeri neujednačena, nezadovoljavajuća i frustrirajuća na mnogo načina i istovremeno zahtijevala dalji i obimniji rad koji je prevazilazilo projektom postavljene okvire.
Protivno prvobitnom očekivanju i entuzijazmu, naši su nalazi ipak na ironičan način djelimično ogovorili na pitanje: “Gdje su žene u našoj istoriji?” – One su u našim “srcima”, u kućama, na fotografijama u porodičnim albumima, u onom, za mainstream istoriju nevidljivom i nezanimljivom području privatnosti.Ovo pak jasno potvrđuje podjelu privatno/javnog prostora u kom je javna sfera – ona koja se bilježi, pamti i glorifikuje – sfera muškaraca, dok je ženama namijenjana sfera privatnog – sfera reprodukcije svakodnevnog života koja ostaje neupamćena, podrazumijevajuća i, u istorijskom pogledu - ignorisana. “Istorija koje nema”.
Međutim, istorija koje nema ne znači i prošlost koje nema, a ovo nam nalaže dvostruk zadatak: prvi je svakako dalje i ozbiljnije istraživanje žena u istoriji Boke, koje je u toku i predmet je doktorske disertacije jedne od istraživačica u projektu, a drugo, ne manje važno, svakako je i prevrednovanje sfere privatnosti kao manje vrijedne, repetitivne i istorijski irelevantne. Zato je dragocjeno vidjeti, iz još uvijek živih ličnih uspomena današnjih žena i muškaraca, koliko se različitih, divnih, strašnih i herojskih priča krije, te koliko je važno sačuvati ih od zaborava i i truljenja u škrinji privatnosti u kojoj se ćutke, iz genercije u generaciju, talože jedna preko druge u dugu i neprekidnu tišinu.
Ova nam izložba pruža i neočekivanu radost da na kotorskim pjacama, godinama ili decenijama nakon što su nas napustile, ponovo sretnemo nasmijane naše drage i važne žene. Tužna je činjenica da je bar četvrtina panoa u međuvremenu nestala, te da su, nebitno iz kojih razloga, rukama onih koji su ih voljeli ili nekih drugih, ove heroine naših malih i jedinih života rastjerane sa trgova i ponovo vraćene u četiri zida – skoro neprobojne koordinate privatnosti koje žene i danas teško prevazilaze.
S tom vas mišlju ostavljam do narednog slušanja, Paula Petričević