DRUGAČIJI SVIJET JE MOGUĆ
Dragi Kotorani i Kotoranke,
Evo nas u sred ljeta, stađuna koji u najvećoj mjeri potencira uglavnom slabo zanimanje koje tokom godine postoji za naše “naselje gradskog karaktera”. U duhu novog vremena, novi vjesnici proljeća postaju kruzeri koji kontingente zainteresovane ljudetine uredno istovaruju pred glavna gradska vrata, najavljujući dugo sporo ljeto u svom njegovom sjaju i bijedi.
To ljeto, kao i sam grad (da se poslužim sad već arhaičnim terminom) sve manje pripada Kotoranima. Ono se sprema u centralnim kužinama uz sporadičnu pomoć lokalnog stanovništva, uglavnom zaduženog za tehničke poslove, a konzumira uz nešto veće učešće “lokalaca”, u skladu sa njihovim interesovanjima i, dakako, mogućnostima. Kotorska zima sa pripadajućim susjednim mjesecima, druga je priča. Ona, budući ne toliko zanimljiva, još uvijek ostaje nama. Za mene je Kotor uvijek i najviše bio kotorska zima, iako sam zadrta zaljubljenica ljeta. Ljepota tog paradoksa još me drži ovdje. Zima je uvijek značila da je grad opet došao sebi, isprao šminku za scenski nastup i nastavio sa stvarnim životom, pomalo iscrpljen tuđim odmorima. Ali zime su postale grozno puste, a ljeta usijane košnice sa viškom kolektivne usamljenosti. Mjesta na kojima bismo mogli dati kreativnog oduška tom višku praktično ne postoje. Možda po koja garaža u kojoj neki bendovi i dalje probaju, sobe-čitaonice ili sobe-ateljei nekih mladih ljudi koji se užurbano spremaju da odu odavde, sistematično, predano i sa entuzijazmom. Kapa dolje.
Ali možda bi trebalo da postoji i nešto čemu bi se mogli vratiti, nešto što mjesto (osobito ono “gradskog karaktera”) čini vrijednim življenja u njemu, predmetom želje čijem se ispunjenju vraćamo.
Centri nezavisne kulture postoje već decenijama, čak i u našem neposrednom okruženju, kao što je to na primjer slučaj sa Dubrovnikom u kom djeluju Udruga mladih Orlando ili Art radionica Lazareti. Slični centri postoje i u Zagrebu, poput Pogona, u Srbiji, itd… To su prostori za nezavisne kulturne inicijative koji promovišu alternativne, progresivne, eksperimentalne i vrlo često društveno zainteresovane, informisane i angažovane kulturne i umjetničke prakse koje ne predstavljaju dio dominantnih kulturnih tokova, već propituju da li je drugačiji svijet moguć. Ta mjesta, kako misija jednog od njih (Pogon, Zg) navodi, pružaju kvalitetan i pouzdan servis za produkciju, prezentaciju i afirmaciju nezavisnih savremenih umjetničkih i kulturnih praksi, te za aktivno učešće mladih u njima. U pitanju su uglavnom civilno-javna partnerstva u kojima gradska uprava daje na korištenje neki objekat u njenom vlasništvu, a udruga ili češće skup udruga adaptiraju i renoviraju prostor, prilagođavajući ga svojim raznovrsnim potrebama, kako bi tamo organizovali umjetničke, kulturne, edukativne, teorijske, zabavne, humanitarne ili sportske manifestacije, dakle – probe, koncerte, čitanja, izložbe, pozorišne predstave, filmske projekcije, javne tribine, predavanja, rasprave, najrazličitije radionice, promocije, umjetničke rezidencije, itd… mogućnosati su zbilja neograničene.
Zamislite na trenutak kako bi mogao izgledati Dom kulture u Škaljarima, stara zgrada Elektrodistribucije ili Sjavjanska čitaonica? Da li je drugačiji svijet moguć nećemo znati dok ga i sami ne pokušamo ostvariti. S tom vas mišlju ostavljam do narednog slušanja, PP