“Prelet iznad Besudne zemlje”

Autorka: Ervina Dabižinović

Program zaborava i brisanja prošlosti je na snazi i ukoliko dolazite iz prostora sjećanja sa odlukom da svjedočite sprema vam se sačekuša što simbolično što fizički. Ko god je progovorio ili uperio prst svoje kritike u prljave poslove koje političari predstavljaju svojim velikim uspjehom, postao je napadač i skot, izdajnik i špijun protiv svoje želje. Ne njih, nego zemlje jer su oni zemlja!

Jednom davno Milovan Đilas je imenovao Crnu Goru –besudnom zemljom, a nakon čitanja te knjige i sama sam je tako odlučila zvati. Crna Gora je devedesetih potvrdila sve što se o njoj mislilo u stereotipima i predrasudama kada je u pitanju njena ratnička i vojna istorija.

 

Prenatopljenost istorijom i mitskim pričama o ratnicima i ratnicama, (jedina je CG na prostoru bivše Jugoslavije gdje su žene punile puške svojih gospodara i zvane lionese montenegrine) koji su časno i herojski branili svoje kuće i zemlju, došla nam je glave kao i svako pretjerivanje.

Devedesete su meni pljunuli u lice, dok su žene bacale cvijeće pred tenkove koji su odlazili da ruše gradove u kojima sam odrastala, iz kojih sam se vraćala baš tu, na obalu. Bilans je pet ratnih zločina na svojoj teritoriji i nebrojeni van njene teritorije. Njena je vlast devedesetih pretvorila u ratno profiterski prostor a ratnike u ubice lopove i silovatelje iza kojih su na prostoru bivše zemlje ostale rasute kosti i ćutanje o zločinima počinjenim u naše ime. Nikad lustrirana. Nikad privedena pravdi za huškanje i rušenje. Nikad odgovorna po svim nivoima. Ta vlast je danas demokratski primjer, čak šampion evropskih integracija viđena i rečena iz usta evropskih službenika kojima je do Crne Gore taman toliko koliko je i toj nepromjenjenoj vlasti. Jednima karijera, drugima pare. Ta nepromjenjena vlast govori nešto više o nama nego što kaže sama o sebi. Psihologija straha i ćutanja počela je kada je krenuo program „presvlačenja“ socijalističkog sistema u kapitalistički kojeg su nam vlastodršci predstavljali kao spas. Ko ne bi da živi bolje? U našem slučaju se to pokazalo: od vrha do dna Crne Gore zatvorena, preprodana, raskomadana i ugašena ekonomija i privreda za većinu preduzeća. I oni koji su imali loše poslovanje iz ovih ili onih razloga i oni koji su poslovali bolje, opet iz onih ili bilo kojih razloga su postala mjesta gdje su preduzeća pretvarana u lešine i tamnicu onih čija su do juče bila. Proteglo se to do statusa kada su ti uzeli pravo na rad i život. Počela je sezona štrajkova glađu za goli život. Prve su to uradile žene, jer su prve bile napadnute i vraćene kući. One znaju što znači dokidanje prava. A znaju dobro i što je šaputanje o demokratiji.

Neću pominjati sankcije i privatizacije, globalizaciju i globalnu krizu jer se od strane vlasti i opozicije koja je vlast u pojedinim opštinama u CG, za poraz i osiromašnje svođenje na rulju, tu nalaze razlozi za njihovo kriminalno ponašanje. A nije tako. Sve su sami ugasili i pokrali. Štetočine. Uspostavili su jedan sistem otimačine i bezvlašća koji u besudnoj zemlji ponižava, kriminalizuje, devastira i ono malo krkih instirucija za koje su pojedini vjerovali da kada se uspostavi samostalnost da ćemo krenuti od nule pa sve nanovo ali kako valja. Nestali su drugovi i drugarice, pojavili su se gospoda i gospođe. Nestala su sredstva javnog informisanja a pojavili su se mediji. Primjera nebrojeno za presvlačenje realnosti ili što bi upućeni rekli mijenjanje diskursa.

Danas je to zemlja koja je zatvorena, koju kako kaže naša politička elita NATO mora da brani, sa zarobljenim institucijama, npr postoje zakoni ali se isti ne sprovode, ima para ali ih ubiraju pojedinci koji imaju knjižice ili su kumovi i rođaci, neki i bivši profesori naših lijepih i pametnih bivših omladinaca i političkih aktivista iz večernjih škola na koje su pljunuli na kraju balade dok su uspostavljali na osnovu povjerenja koje im je dao narod- nije više bilo radničke klase, program ličnog bogaćenja otimačinom društvenog bogatstva. Većina stanovništva je propala ili se nije snašla kako kažu- danas novi biznismeni. Šminkamo sve za Evropu, pa tako imamo akcione planove, strategije usvojene međunarodne dokumente i deklaracije- ali većina stoji u mjestu i čuva glavu jer joj svaki dan po istoj puca. Pravde nema na mjestima gdje joj suštinski jeste mjesto tako da sudovi i pravni sistem postaju sopstvena suprotnost pa žrtve tranzicije ili već kako se to zove postaju progionitelji, …..Dok se sve svodi na to da se gleda kako veliki brat kaže bez obzora što postoji Vlada i Parlament. Postoje partije koje nam skaču za vrat i sve tako po primjerima….Tako u nekoliko slika izgleda ta zemlja o kojoj se s vanjske strane možda i zna i ne zna dovoljno. Ime joj je besudna s pravom, pa neka kažu da Đilas nije bio vizonar.

Od početka imam glasno grlo i jasna sjećanja. Program zaborava i brisanja prošlosti je na snazi i ukoliko dolazite iz prostora sjećanja sa odlukom da svjedočite sprema vam se sačekuša što simblično što fizički. Ko god je progovorio ili uperio prst svoje kritike u prljave poslove koje političari predstavljaju svojim velikim uspjehom, postao je napadač i skot, izdajnik i špijun protiv svoje zelje. Ne njih, nego zemlje jer su oni zemlja. I sve je jasnija slika da oni zapravo ne žele evropske integracije, jer se uže skraćuje. Bahatost i osionost ove vlasti pojavljuje se i van naših granica.

Oni i one koje istrajavaju da se dođe do promjene, izloženi su svim vrstama napada i delegitimizacije, izbjegavanja odgovornosti, negiranja prošlosti….. Ali o tome neki drugi put. Vjerujem da uprkos divljoj ljepoti kako je propagandisti zovu, najači utisak ostavlja definicija bivšeg političara koji je odgovoran za devedesete podjednako kao i ondašnja i današnja vlast i opozicija u Crnoj Gori: „Crna Gora je najljepši logor na svijetu“.

http://www.heraznanje.com/wp-content/plugins/advanced-wp-columns/assets/js/plugins/views/img/1x1-pixel.png" >

http://www.heraznanje.com/wp-content/plugins/advanced-wp-columns/assets/js/plugins/views/img/1x1-pixel.png" >

http://www.heraznanje.com/wp-content/plugins/advanced-wp-columns/assets/js/plugins/views/img/1x1-pixel.png" >

O autorici:  Ervina Dabižinović

Radila kao psiholog u Specijalnoj bolnici za psihijatriju u Kotoru, i u Institutu dr. Simo Milošević u Igalu

od 2005. do danas radi u organizaciji civilnog društva ANIMA – Centar za žensko i mirovno obrazovanje (Kotor). Autorica tri knjige: Palipsest, ANIMA- Kontra/per/cepcija, ANIMA-. Koautorica filma „Stub od soli “ NOVE – Centar za feminističku kulturu iz Podgorice i autorica filma „ Između svih nas“. Bavi se performansima. Objavljuje radove u časopisima ŽINEC, ANIMA- ARS-, kolumnistica dnevnog lista „Vijesti“