Vrujci svjedokinjeOd 16.do 18. decembra u Banji Vrujci je održan regionalni sastanak svjedokinja na kom se razgovaralo o nekoliko značajnih tema za svjedokinje : Da li međunrodni i nacionalni  sudovi zadovoljavaju pravdu? ( Nemanja Stojanović)  o Uporednom pregledu zakonodavstva u vezi sa ratnim zločinom silovanja – po državama bivše Jugoslavije (Nela Pamuković, Milica Kostić, jaadranka Milićević, Mira vilušić) a razgovaralo se i o  Zloupotreba religije u političke svrhe, klerikalizacija cele regije i uticaj na ženska prava.  Druženje , osjećanje bliskosti i povjerenja je dominiralo tokom sastanka.

autorka. Ljupka Kovačević

Vojska i prostitucija

Dvadeset pet godina je prošlo od onog decembra kada  je vladajuća politička elita vodila  „rat za mir“  i nakon četvrt vijeka nekažnjivost tog zločina  pokazuje svoje lice kontinuitetom politike koja je prepozbatljiva kroz    kriminal, korupciju i nemoral  i  ideologiju miltarizacije i prostituisanja društva.

Nakon dvadeset pet godina „uspješnog vladanja“ vidljiva je materjalna i duhovna  pohara Crne Gore. Malo im je . Svoj naum vladanja strahom i siromaštvom žele finalizirati pretvarajući ovo što se državom više ne može nazvati u vojni logor na braniku „gospodstvene“ Evrope. Izjavljuju kako crnogorska mladost voli da ratuje i kako im u te svrhe moraju obezbijediti –služenje vojnog roka, jer neznaveni ne mogu obući tuđe uniforme i ginuti za njihove interese. To se zove uspješna politika nakon 25. godina nekažnjivosti zločina koji se zove „rat za Dubrovnik“. Istina, izgubljen je.

Treba obući nove uniforme, treba kupiti novo oružje, treba napraviti vojne poligone  (zna se ko dobija procenat iz te nabavke – onaj koji na tome živi 25.godina) kako bi se pokazala spremnost za rat . Mladost Crne Gore se, kako nas je uputio bivši premijer obrazovala kroz sistem planskog nerazvoja koji im je omogućio da njihovo znanje nije konkurentno, nigdje pa ni u Crnoj Gori , da su potkupljeni programima zapošljavanja nakon fakulteta koji ih umiruju i onesposobljavaju za profesionalni angažman, da su pasivni i izgubljeni. Izuzeci su mladi iz porodice DPSa, ali oni i ne kane u vojničke uniforme,oni su poslušnici u sistemu i branitelji istog. Uniforme  se spremaju za one bez nade i bez budućnosti.  I ne samo to, „brinu“ o zapošljavanju mladosti kroz raznorazne Porte i slične oaze za bogatu klijentelu gdje se otvara  put ka legalizaciji prostitucije sa argumentom  da ovo nasilje  nad ženama koje već postoji treba legalizovati radi bezbjednosti klijenata koji kad dolaze u ovu „divlju ljepotu“ moraju imati potvrdu da se neće zaraziti... Mladi imaju izbor. Vojska ili prostitucija, tu se obećavaju  najbolje zarade u ovoj zemlji bez obzira na obrazovanje. Spašeni su jedino oni  koji su već dali prećutan pristanak  na moralnu prostituciju što je  DPS specijalizacija  za mlade ljude a što se sve češće mora dokazati kroz etiketiranje i denunciranje izdajnika države samo zato što drugačije  misle. Eto konkretnog i mjerljivog dokaza za  zadovoljavanje EU i NATO  standarda :broj uniformi po glavi stanovnika, nove vojne škole ( pravi raj za one koji su do tada školovani u školama bez vode u WCima), vojni budžet koji raste ( finansijski kolaps države pravi restrikcije zdravstvu i obrazovanju a vojsci  ne, svaka čast! ), registrovane prostitutke,škola za prostitutke i slično . Napredak postoji . Što, zaista,  više od toga traže ti divljaci sa Balkana čijoj mladost u interpretaciji njihove vlasti je malo ratovanja?

Smatram da svaka osoba koja govori o  povećanom interesu mladih ljudi  u Crnoj Gori za vojsku i prostituciju   čini zločin nad ljudima zarad vlastitog interesa opstanka na vlasti i podržava politike  kontinuiteta nekažnjivosti zločina koji  je DPS započela prije 25.godina sa Dubrovnikom.

                                                                                                5 . decembar 2016

SAOPŠTENJE

Ponavljamo saopštenje iz prethodne godine povodom 6. decembra, dana kada je prije 25 godina bombardovan (granatiran) Dubrovnik, jer se ništa nije promijenilo, tj. za godinu dana ni jedna institucija nije uradila niti jedan vidljivi napor da se istina o uzrocima ovog napada sazna i da se svi odgovorni identifikuju i privedu pravdi.

Pamtimo da je 6. decembra  1991. godine  bio najžešći  napad na Dubrovnik od strane JNA. Dubrovačko ratište 1991.  je primjer  da je  država prihvatila odgovornost za posljedice, ali odgovorne za zločin i za sve vrste posljedica nije sudski  procesuirala. Podsjećamo: „Od posljedica rata na dubrovačkom području stradalo je 116 civila; poginulo je 194 hrvatskih branitelja i 165 pripadnika JNA iz Crne Gore, 443 osobe zatočene su u logorima Morinj i Bileća, prognano je 33 hiljade osoba i uništen 2.071 stambeni objekat. Na dan 6. decembra od granatiranja je poginulo 19 ljudi, 60 je ranjeno, spaljena je biblioteka Međunarodnog univerzitetskog centra i znatno oštećeno staro jezgro grada.   Za ratne zločine izvršene prilikom napada na Dubrovnik osuđeni su pred Haškim tribunalom samo bivši general Jugoslovenske narodne armije (JNA), Pavle Strugar i njemu podređeni komandant Miodrag Jokić. Ne postavlja se pitanje komandne odgovornosti Momira Bulatovića, bivšeg (decembar 1990 – decembar 1992.) Predsjednika Predsjedništva Crne Gore koji je odlučio da se  u napad na Dubrovnik uključi  Teritorijalna odbrana Crne Gore, sastavljena od mobilisanih crnogorskih rezervista. Opšte je  poznato  da su na ovom ratištu vršene i masovne  pljačke društvenih i civilnih objekata za koje niko iz Crne Gore nije odgovarao. Dosadašnja praksa jasno pokazuje nedostatak političke volje da se država suoči sa zločinima koji su na ovom ratištu činjeni u naše ime.

Opravdan je strah da su oni koji neće da se suoče sa zločinima spremni da ih ponove, pa je tako  opravdana bojazan u Crnoj Gori da sadašnja politička elita koja je i tada bila na vlasti nema namjeru da poluge državne moći prepusti demokratskim putem.  Opravdana  je sumnja da se kontinuirano vršio pritisak na sudsku vlast i da je na snazi proces sistemskog zaboravljanja ratnih zločina uprkos svih upozorenja od strane međunarodnih organizacija. U situaciji kada se vlast sprema da uđe u vojni savez  izuzetno je važno podsjetiti  javnost na posljedice i odgovornost za ono što se dešavalo .

Danas se ove stranice sramne crnogorske istorije sakrivaju  od mladih generacija i učesnici ovih dešavanja ćutanjem grade nove razdore   kako bi mogli da vladaju našim sjećanjem i našim životom.

ANIMA – Centar za žensko i mirovno obrazovanje će 6.12. 2010. godine u 11 sati ispred Vrata od grada Kotora dijeliti letke  sa namjerom da podsjete građane/ke  Kotora da je na ovaj dan prije 25 godina bio najjači napad na Dubrovnik od strane JNA, teritorijalne odbrane i dobrovoljaca iz Crne Gore  i ukazati na proces poricanja koji traje i koji omogućava nastavak nasilja drugim sredstvima.

Tim Anime