Već neko vrijeme suviše napora mi treba da odgledam do kraja neku emisiju na našim zavisnim i nezavisnim televizijama koja se odnosi na aktuelnu situaciju u Crnoj Gori. Sve  političke emisije preplavljene su umišljenim likovima koji glume voditelje, političare, i eksperte zato što iza njihovih nastupa ne postoji nikakva profesionalna odgovornost a još manje razmišljanje o ljudima i životu u Crnoj Gori. O bilo kojoj temi da se priča isti je scenario: što je ko rekao, što je ko mislio da je taj što je rekao mislio kad je to rekao, kako može da misli to što je rekao, da li je ustvari mislio to što je rekao itd..itd. Niko izgleda ne može da da lični odgovor o nekoj pojavi jer je funkcijom koju zauzima prestao autonomno da misli već mora da misli samo o tome što drugi tj „druga strana“o tome misli. Štrikiraju se narcisoidni nastupi i lajkuju se u korist božanstva partije ustoličujući nacionalnu mržnju iznad svakog logičkog argumenta i lojalnost vođi iznad svakog ličnog autoriteta.

Odgledah emisiju Načisto na TV Vijesti sa radoznalošću da čujem što predstavnici različitih partija na značajnim pozicijama misle o dvije teme koje se vrte u javnosti  zadnjih dana: a) Prezir prema Parlamentu i državnim praznicima od strane predsjednika Parlamenta i b) argumenti za ili protiv u odnosu na sporazum sa UAE.

Krenuću od postavljene scene - dvije žene predstavnice vladajućih partija i dva muškarca iz opozicije a voditelj između. I bila bi to dobra ravnoteža moći  da nisu usta otvorili/e. I to je simbolički prikaz upravo onoga što je danas politički i medijski život Crne Gore – elementi postoje, forma je u estetskom smislu zadovoljena – lijepa modna slika u skladu sa standardima. U trentku kada se pusti glas evidentno je da on ne prati sliku već prati misaonu prljavštinu, nasilje koje je umiveno prvom scenom. Prati nedostatak onoga što čini ljudskost a to je – kontrola emocija, racionalno mišljenje i etičko promišljanje na koje su obavezani pozicijom koju imaju u društvu. Naravno, kao i uvijek do sada vladajući ešalon je neprikosnoven i podržan od voditelja (vrijeme koje im poklanja) a opozicija je dekor koji možda i ima što reći ali traži da im voditelj obezbijedi vrijeme. Ako on zaboravi na njih jer su tu samo kao nijemi svjedoci njegovih stavova, oni strpljivo ćute i slušaju zaboravljajući da su i oni značajan dio cjeline koja čini život Crne Gore i da je njihova obaveza da sebi obezbijede ravnopravnost na sceni ali i u političkom životu. Sadržaj predstave bih opisala onako kako je u narodu uobičajeno za takav govor i takvo ponašanje  „jedna glava a devet jezika“ u ringu sa voditeljem. On apsolutno gubi jer je njihova argumentacija iracionalna i zlonamjerna – a kreće se od ugroženosti srpstva (čak i ako bi bilo 100 godina vladajuća partija), potpunom identifikacijom sa stavovima partije, potpunim isključivanjem stida zbog nerazumijevanja značenja opšteg dobra, šaputanjem sa on line savjetnicima ili obožaocima, podizanje vlastitog sata na nivo državnog pitanja, i besramnog upoređivanja sa pređašnjom vlašću gdje umjesto zahvalnosti za metod koji su preuzeli od njih oni kritikuju njihov rad. Dodatno koriste ženski glas da bi  nadglasale voditelja jer nemaju sposobnosti da razumiju moć koju im je on pripisao. A predstavnici opozicije, nijemi posmatrači scene kao da im nije obaveza da se njihov glas jasno čuje jer nose moralnu odgovornosti prema onima koji nemaju moć koju oni posjeduju i koja ih privileguje.

I na kraju što sam ja razumjela nakon emisije.

Osobe koje su na pozicijama izvršne i zakonodavne vlasti su apsolutno prebrisale prošli identitet zbog kojeg su na toj poziciji a to je isključivo ideološko - političko pripadništvo partiji i umislile da su po božjoj volji na tim pozicijama pa su jedino pred bogom odgovorne a ne pred narodom čiji hleb jedu.

Uspješno napreduje realizacija projekta NSD – degradacija institucija i oduzimanje suvereniteta Crnoj Gori usklađeno sa potrebama Evropskih parlamentaraca. Ništavna je kuknjava o vrijednostima EU, progresu, demokratiji, pravu i pravdi demokratski nastrojenih pred okorjelim nacionalističkim i nasilničkim argumentima.

Vladajuća većina potpuno podržava ponašanje predsjednika Parlamenta (institucije), niti ga što pita, niti im je briga što radi dok ne dodirne polje koje su oni zauzeli, misle zavazda, da troše naše pare za njihove ograničene atare za koje misle da su svijet. Nije utješno ni to, a bilo je sasvim jasno u emisiji da je na čelu parlamenta magarac gospođama to nimalo ne bi smetalo jer one i onako nemaju nikakve odnose sa njim dok ne uneredi njihove cipele jer uredno koriste privilegije pozicija na kojima jesu.

Prema ugovoru UAE vladajuća većina ima sličan odnos kao prema predsjedniku Parlamenta sa dodatnom radošću jer osim institucija koje se urušavaju (koje se mogu i obnoviti i ojačati),  ugovorom postoji velika vjerovatnoća da će biti uništen prostor Crne Gore koji je nemoguće obnoviti.

Nema nade za nas jer opozicija govori ono što svako ko malo misli o budućnosti već zna, pa umjesto da djeluje, prihvata i bivstvuje u prostoru koji im je namijenila vlast (u emisiji voditelj) jer im je tamo udobno.

Ljupka Kovačević

Dokument možete preuzeti na linku.

Slušam ovih dana da nečije prisustvo, nejasna ideologija i organizacija kompromituju aktivnosti i zahtjeve neformalne grupe Kamo sutra. Znam iz iskustva i tvrdim da to nije istina i da oni koji to govore nesvjesno i svjesno sabotiraju aktivnosti ove grupe.  Svjesno sabotira ugroženi interes, a to je vlast. Jasno i očekivano. Nesvjesno sabotira autoritarna svijest tzv podržavaoca koja u svakoj situaciji traži autoritet i daje sebi za pravo da nečije djelovanje prosuđuje i vrednuje u skladu sa svojim sistemom vrijednosti. Zanemaruje se cilj (zahtjev) koji je postavljen i sama grupa postaje fokus pažnje za identifikaciju i kritiku. U priči postaje manje važno ono što se čini nego ono kakav utisak na druge ostavlja. Taj vid samoobmane naročito kod „viđenih muškaraca“ u Crnoj Gori je očekivan ali je zastupljenost tog fenomena u javnom prostoru zapanjujuća i zabrinjavajuća. Izostanak samorefleksije i samokritičnosti takvih je ugrožavajući elemenat u svim akcijama koje teže pravdi i promjenama u društvu. Kamo sutra svojim  djelovanjem provocira ovu svijest. Autoritarna svijest se manifestuje u funkciji paternalizma u kojem veliki uče male, stari mlade, moćni nemoćne, u kojem oni na poziciji (u medijima, fakultetima, politici, civilnom društvu) daju sebi za pravo da budu arbitri situacije. Izostanak poslušnosti smatraju ličnom uvredom. Da nije tako svi oni koji danas „savjetuju“ a i „love“ nepoželjne osobe na protestima znali bi da su sami propustili šansu a imali su je u procesu sticanja nezavisnosti i kasnije, da promijene pravac političkog djelovanja i razvoja svijesti društva u Crnoj Gori. Većina onih koji su danas „pametni“ stali su iza leđa Mila Đukanovića vjerujući da će im on ostvariti ciljeve i želje a on je samo mijenjao ugao gledanja i nastavljao po svome. Od čovjeka se više nije ni moglo tražiti ali od ljudi koji su ga stavili u prvi plan borbe za državu, jeste. Nije se moglo očekivati da će se vrlo brzo i lako konformirati zaboravljajući na temeljne vrijednosti društva kojem su težili i tako brzo relativizovati sva nepočinstva učinjena prije toga prema društvu a i prema njima samima. Oportunizam i konformizam su bile umiveno lice javnih ličnosti Crne Gore dok je korupcija i kriminal činila osovinu izgrađenog sistema. Nova vlast je metod prigrlila dodajući revanšizam. Zato nije važno ko personalno dolazi na proteste koje organizuje Kamo sutra. Svako ko podržava njihove zahtjeve  treba da bude dobro došao. Na protestima je važan BROJ, važna je spremnost svih onih koji hoće da stanu u sjenici Kama sjutra. Zahtjevi su važni kao što je nekada bila „nezavisnost“ koju su oni koji su se za nju borili, uz vođu kojem su predali moć, i izgubili. I ne treba „plakati za prosutim mlijekom“ treba se samo danas preispitati o vlastitoj poziciji  i o procesu koji se desio. Ko je spreman to da uradi zna gledajući napore Kamo sutra (ili bilo koga ko protestvuje) da je doprinio da je danas ulica jedino mjesto slobode (propisima mnogo ograničenije nego ranije) odakle danas kreću mladi ljudi za pravdu u Crnoj Gori. To im je ostavština umjesto izgrađenih institucija i demokratije. To jedino mjesto se ne smije paternalizmom izgubiti. Upoređivanje ove grupe sa bilo kojom drugom je nasilje, tražiti da se definišu ideološki je još veći stepen nasilja, tražiti da slušaju iskusnije je licemjerno. Jednostavno je, grupa je iznijela zahtjeve pa treba biti na ulici iza tih zahtjeva ili ostati kući. Kad bi BROJ ovog puta prevagnuo ka Kamo sutra napori sabotera (svjesnih i nesvjesnih) bi bili ništavni.

Dakle, nije važno KO dolazi nego ŠTO Kamo sutra traži. Smatram da je za početak sasvim dovoljno da BROJ bude toliki da se prvi uslov ispuni, da jedan partijac ostane bez pozicije. To bi bio znak da nema nedodirljivih i da izlazak na ulicu ima rezultat. To bi bio znak da smo spremni da svoj lični interes i „moralnu i intelektualnu veličinu“ podredimo jednom malom zadatku odgovornosti. Nemoguć je zadatak,  a i nije fer, da Kamo sutra mijenja sistem. Nije dovoljno da ljudi u sistemu rade svoj posao, nadmeno procjenjuju i kriju se poslušno iza leđa autoriteta kao što su do sada. Vrijeme traži veći stepen lične autonomije. Kamo sutra? Svojim imenom i postojanjem postavljaja pitanje. Ništa ne tvrdi. Traži se odgovor. Smjena jedne osobe sa funkcije je znak da je odgovor moguć. To je dovoljno za početak.

Ljupka Kovačević, aktivistkinja Anime

5. 12. 2024. Kotor

Povodom Međunarodnog dana borbe protiv femicida ANIMA Centar za žensko i mirovno obrazovanje organizuje uličnu akciju 6. decembra u 12 i 15 sati na Trgu od oružja, u Kotoru.

U poslednjih pet godina, u Crnoj Gori je ubijeno 17 žena, dok je u poslednjoj godini ubijeno 5. Lista nije potpuna jer se pretpostavlja da femicidi nisu prepoznati ili prijavljeni. Femicid nije incident već je posledica kulturnog i institucionalnog normalizovanja nasilja nad ženama. U partnerskom odnosu najčešće je rezultat višegodišnjeg fizičkog, psihološkog i ekonomskog zlostavljanja žena, odnosno neadekvatnog institucionalnog odgovora na ovu vrstu nasilja. Pravde za žrtve i kada postoje  zakon, nema u sudovima. Političari ne posjeduju sposobnosti da razumiju i ozbiljno priđu ovom problemu zarobljeni patrijarhalnim i vjerskim ubjeđenjima. Povećava se povjerenje žrtava u nevladine organizacije koje pružaju podršku ali ne posjeduju moć da riješe ovo sistemsko nasilje zato što su odgovorne institucije sistema u kojima odlučuje politička volja i finansije. Krajnje je vrijeme da preuzmu odgovornost jer femicidi postaju sve češće a nasilje sve žešće. Dosta je bilo smrti žena bez adekvatnog društvenog odgovora!

 Ovom akcijom se pridružujemo i  solidarišemo sa akcijama aktiviskinja protiv femicida u zemlji, regionu i svijetu.

NI JEDNA ŽENA MANJE, NI JEDNA  MRTAV VIŠE!  

Tim ANIME