Pitanje (ne)odgovornosti
Za postojanje kolektivne odgovornosti potrebna su dva uslova: kao prvo, moram sebe smatrati odgovornom za nešto što nisam učinila i, kao drugo, razlog za moju odgovornost mora biti to što sam dio grupe (kolektiva) koja se ne može raspustiti mojim voljnim činom... Ova odgovornost je uvek politička, bilo da se javlja u starijoj formi, koja podrazumijeva da čitava zajednica preuzima na sebe odgovornost za sve što su njeni članovi učinili, ili da zajednica sebe smatra odgovornom za ono što je učinjeno u njeno ime...Ovu političku i striktno kolektivnu odgovornost možemo da izbjegnemo samo ako napustimo zajednicu. Hana Arent
Ideolog DPSa, politički direktor, S. Marović je napustio DPS i svojim činom je jasno stavio do znanja javnosti da ubuduće neće snositi odgovornot za ono što radi DPS. To je domet njegove ostavke . Pitanje je gdje je kolektivna odgovornost svih članova DPSa u odnosu na ono što je njihov ideolog radio godinama u njihovo ime ? Sigurno je da ono što je u kontinuitetu radio (sudskim presudama potvrđeno) radio je u ime kolektiva kome je pripadao. Da to nije tako tj da se sa tim nisu slagali članovi/ce njegove partije postojala su dva načina da izbjegnu kolektivnu odgovornost to je da njega isključe iz partije ili da se sami isključe. Na kraju, uradio je to „samožrtvujućim“ činom ideolog kako bi njegova ideologija: manipulacije, krađe i korupcije preživjela.
Shvata to vrlo dobro lider partije ali i to da „samožrtvujući“ čin za javnost nije dovoljan, a naročito ne za građane koji se usuđuju da misle, pa je požurio da isključi svaki vid upitanosti u DPSu povodom sudske presude o zločinačkom djelovanju ideoliga, izjavio – DPS nije priznao bilo kakvu krivicu, jer je priznanje krivice individualni čin, a individualna je i uopšte krivična odgovornost, i ne da se socijalizovati, ni kroz partiju, niti kroz druge oblike organizovanja. Istina je individualna krivica je u domenu suda, koja, ako postoje dokazi nije nikada sporna ni za ličnost ni za kolektiv. Međutim, individualna krivica za zločine protiv javnog interesa neminovno povlači kolektivnu odgovornost onih koji su podržavali (ili slušali) tog „individualca“ u zločinačkom djelovanju. Znajući ovo, jasno je da svaki član DPS mora da ima kolektivnu odgovornost (političku odgovornost) , čak i svaka osoba u Crnoj Gori snosi dio odgovornosti jer je izbornom procedurom omogućila takav uticaj i takav izbor. Nemoguće je biti uzorni član DPSa a ne podržavati S. Marovića. Ideolog još uvijek razvija ideologiju „isključivanja mišljenja“i stavlja se iznad kolektiva pa on oslobađa članove partije sposobnosti promišljanja. Očito je da lider želi da se takva podrška nastavi i nema namjeru da bilo šta u političkim idejama i manirima mijenja.
Vjerujem da ljudi ( pa čak i oni u DPS) nisu strojevi ili „šrafovi u mašini“ , bez obzira koliko ih lider želi takvim stvoriti. Razumijem da je mišljenje je opasna alatka, najopasnija, u redovima ljudi koji su odrasli na sentencama S. Marovića.Ipak, najopasnije je za lidera da ljudi u DPS počnu kritički da misle, da se upitaju o svojoj ljudskosti koja se ogleda u odgovornost za ono što je činjeno u njihovo ime ili za ono što nisu učinili a mogli su da spriječe svojim djelovanjem
Prošle sedmice je u sklopu Underhillfest-a prikazan film „Duh Hane Arent“ i nakon filma je uz uvodne riječi Paule Petričević i Maje Raičević razgovarano o duhu Hane Arent u Crnoj Gori.
Izazov je političkim liderima da prikažu ovaj film i razviju diskusiju o odgovornosti u glavnim odborima partija. Ozbiljno je pitanje da li bi svi nakon toga dobili podršku koju sada uživaju i da li bi bilo više insistiranja da se izborne liste otvore za slobodno odlučivanje građana/ki.
Ljupka Kovačević