autorka : Ervina Dabižinović

Trećeg dana Protesta  majki  pred Skupštinom Crne Gore malo je novinara i ekipa. Naslovnice novina ne sadrže ni slike ni informacije. Majke nisu tema za našu sedmu silu koja time pokazuje svoju naklonost vlastodršcima, ostavljajući ih bez pitanja i uznemiravanja, tako da mogu mirno da spavaju u svojoj osionosti. Naravno i otplaćivati pojedinim medijima dugove. Majkama će uzeti jer od njih se ima što uzeti. Majke na ulici ispred Skupštine prozivaju vlastodršce za nepravdu koja im je učinjena, svjesne da time brane Ustav. Što je uzrok da mediji ne prepoznaju da je vijest pobuna  majki  sa troje i više djece zbog odluke vlade da umanji naknade pokazatelj projektovanog ne-razvoja posljednjih 20 godina. Dok su majke juče svjedočile o ekonomkom i političkom zločinu koji je izvršen nad njihovim životima i životima njihovih porodica, dok su govorile o patnji koju su transformisale u akciju kako bi preživjele, i kako su sa minimalnim novcem od nadoknada uspijevale da prežive mjesec uz račune koje plaćaju ovoj državi, kako su dobijale otkaze i kako se nije ukazivala prilika da se zapošljavaju, pa tako i tonule u siromaštvo, nije bilo nijedne medijske ekipe koja bi prenijela životnost njihovog iskustva, znanja, svijesti o sopstvenom i tuđem bolu, i trenutka donošenja odluke da će braniti stečeno pravo životima, u javnosti. Ovo je rijetka prilika koja se dešava Crnoj Gori. Žene su zajedno izašle iz svojih domova da zauzmu javni prostor koji nikada nije bio viđen kao mjesto gdje one treba da budu viđene. Moguće da se ovako nešto dešavalo samo pred Drugi svjetski rat kada se stalo pod zastavu antifašizma. U svijetu nisu rijetke ali ni uobičajne pojave da se majke organizuju i da vode političku borbu za ostvarenje nekog prava. Ukazuje se i u drugim zemljama upravo zbog totalitarnih, zločinačkih režima koji osiono odbijaju da prihvate odgovornost za nasilje koje proizvode. Poput argentinskih  majki  sa Majskog trga koje su svojim prisustvom potvrđivale odsustvo a postojanje ubijene djece koja su vođena kao nestala u vojnom puču, povele su akciju do priznanja odgovornosti zločinačke vlade. Danas su snaga razvoja onima koji trpe nepravdu iz različitih razloga.

Osion stav crnogorskog premijera koji predstavlja instituciju države i vjerujem da može da drži lekciju iz roditeljstva poput ove da majke „idu kućama i da se posvete porodicama“, pokazuje nizak stepen političke svijesti, visok nivo mržnje prema ženama i šovinizam koji odlikuje samo patrijarhalnu primitivističku filozofiju vlastodršca, koji šalje žene kućama i kaže im da nisu dobre ukoliko samo i pomisle da odatle izađu i suprotstave se. Moraju biti nevidljive i mrtve. Ne vidi on jasno opasnost iako skupštinu čuvaju policajci i čelične ograde kao da se naspram njih nalazi top ili tenk. Čovjek ne prihvata da su se majke drznule da brane ustavni poredak od Vlade na čijem je on čelu. Kaže nema tog pritiska koji će ovu Vladu natjerati da promjeni odluku. Nema u njemu tog čovjeka koji prepoznaje jasne glasove koji svjedoče o nepravdi. Ne prepoznaje čovjek otvoreni univerzitet pred skupštinom CG, javni čas na kojem bi svi političari morali da prisustvuju da čuju koji su rezultati njihovih politika, programa partijskog rada, rada instuitucija koje mi plaćamo, i nasilja koje se trpi kolektivno. Odbija da vidi nastajanje jedne politike u procesu, evoluciju nakon koje ništa neće biti isto. Premijer treba da dođe i da se obrati majkama, građankama koje ukazuju da Vlada ne radi u skladu sa zakonom, sada već političkom subjektu, kao što bi uređivači medija mogli da izađu iz njegovog džepa i pokušaju da uhvate trenutak borbe žena za bolji život, za pravdeniju raspodjelu sredstava, za čuvanje nivoa osvojenih prava, solidarnost koja se u procesu događa, jasan i artikulisan stav žena da one nisu podijeljene nacionalno i vjerski i konačno neopoziva odbrana ustavnog portka od institucija čiji je to zadatak. To je snažan momenat za nas danas u Crnoj Gori jer time grade mir, brane ustavni poredak, ruše stranačke podjele i stvaraju prostor solidarnosti kojeg smo izgubili. Majke su vladu i institucije države izvele pred sud javnosti. Broj 100. 000 obavezuje na veći stepen osjetljivosti za riješavanje pitanja siromaštva i nezaposlenosti.

Četvrtog dana Protesta  majki  malo je novinara i medijiskih ekipa. Kiša i loše vrijeme ne ometaju odluku  majki  da ostanu i insistiraju da im se da odgovor na njihove zahtjeve. One nastoje da građani i građanke čuju istinu, da ljudi u regionu čuju istinu, da Evropa čuje istinu što se dešava i kako se živi u Crnoj Gori, podijeljenoj u klase koje jedna drugoj više ne mogu prići. Čak i crvena crta dijeli dva svijeta. Razlika je 17 puta veća u korist bogatih i najsiromašnijih. Odluka da se suprotstave vlastodršcima dolazi iz okvira materinske vrijednosti, kojom se ove žene samopotvrđuju i trude se da se iste ne poreknu. Pogađa ih to što ljudi pišu i govore na portalima, pogađa ih što ih svrstavaju u političke opcije, određuju se kroz majčinstvo. One prate što se dešava oko njih dok mediji ignorišu, a ostatak interpretira svako po svome. One tvrde da na ulici nisu da vrijeđaju, nego da prekinu poniženje koje osjećaju. Mora se uočiti njihov nenasilan otpor, političnost njihove akcije, izlazak iz privatne sfere u kojoj su nevidljive za javnost. Mora se reći da i sada posredstvom medija i dalje ostaju nevidljive za javnost što rezultira stepenom nerazumijevanja većine građana njihovog otpora. Uprkos svemu tome majke koje protestuju postaju i pišu političko sjećanje otporu žena u Crnoj Gori. I to je za ponos.

Premijer je prozvan onog dana kad su izašle na ulicu. Mogao je tog dana da riješi problem. Mediji nisu uočili važnost tog pojavljivanja. Pitam se kako bi izgledalo kada bi na svim javnim mjestima premijer bio pitan i uznemiravan da odgovori kada misli da riješi pitanje i da li ima rješenje za zahtjeve koje su majke uputile vlastima. Što bi se dešavalo kada bi svaki novinar i novinarka koristila priliku da pitaju vlastodršce ili kada bi jedan kanal direktno prenosio protest  majki  ispred Skupštine pa se pozivali analitičari da kažu što misle, da se pokreće javna rasprava, da se uđe u medijski prostor. Možda bi arogancija političara bila manja. Ovako, sve dok ih niko ne uznemirava političari i mediji mogu biti glavne Badže koje nam kroje kapu i vuku mrkvu pred nosom. Mogu mirno da spavaju dok u njihovom komšiluku neke žene trpe nasilje i poniženje jer ne predstavljaju opasnost. Tako smo svi spavali dok su u komšiluku od Triglava do Vardara rušili i ubijali nakon medijskog i političkog pula i njihovih projekcija neprijatelja i zagovaranja krvoprolića u raspadu jugoslovenske zajednice.

7. mart 2017