autorka : Ljupka Kovačević
Majke su „pobrkale lončiće“ stavile ljudsko dostojanstvo iznad straha i poslušnosti , uhvatile se za vlastitu ideju o pravednoj državi i etičkim principima ljudskosti, pokazale da se sve i svako ne može „slomiti“, ni kupiti. Postale nada i razlog za promišljanje otpora
U brzinskom roku su donesena dva zakona: jedan, koji je u rekordno kratkom vremenu bio na javnoj raspravi (uzalud upozorenja) o Izmjenama i dopunama zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti i drugi o kojemu javnost nije raspravljala Zakon o izvršenjuOdluke Ustavnog sudaCrneGore kojim su „ riješili pravni status majki koje primaju naknadu koju je Ustavni sud ukinuo“. Tako smo ponovo u brzinskom roku pregazili uobičajene međunarodne prakse iako u izjavama odgovornog ministra Purišića stoji da je sve urađeno u skladu sa međunarodnim praksama. Zaboravio je da kaže a i novinari da ga pitaju u kojim međunarodnim praksama postoji onakav Zakon o nadoknadama kakav je usvojio Parlament i sprovodila Vlada , onakvo ukidanje stečenog prava korisnica , onako nakaradne odluke Ustavnog suda, onako definisan zadatak Vladi od strane Ustavnog suda, ovako nedogovorna papazjanija od razdiobi majki po kategorijama, ovako bahato ignorisanje četvoromjesečnog protesta majki sa troje i više djece. Sve ovo da se „vlasi ne dosjete“ koliko je zluradosti, neodgovornosti i nasilja uhlebljeno u najodgovornijim institucijama ove države, koliko neznanja, poslušnosti i udvorništva su spremni da ulože kako bi održali svoje pozicije i svoje privilegije. I oni su , po istom modelu kao što su i majke Zakonom dobili to što nisu tražili, takve pozicije i takve privilegije, sve dok „budu potrebni“. Bilo im je dovoljno da budu „samo članovi“ali dobijanjem pozicije stavljeni su u položaj nesigurnosti i straha da im svakog momenta jednostavnim dekretom moćnika može biti ukinuto sve ukoliko ne donose glasove i slušaju proporcionalno vlastitim privilegijama . Izuzetak su miljenici a takvih je malo. Princip je isti , disciplina manipulacije i zloupotrebe ljudi je do savršenstva dovedena kao i sistemsko ćutanje o tome
.
Majke su „pobrkale lončiće“ stavile ljudsko dostojanstvo iznad straha i poslušnosti , uhvatile se za vlastitu ideju o pravednoj državi i etičkim principima ljudskosti, pokazale da se sve i svako ne može „slomiti“,ni kupiti. Postale nada i razlog za promišljanje otpora . Ma kako završilo sve ovo , svaka odrasla osoba u Crnoj Gori zna da postoji mogućnost otpora ovoj i ovakvoj vlasti i to se više ne može „ne znati“, njihov haos sve više obavezuje. Nažalost, nisu bile spremne opozicione partije , nije bilo spremno civilno društvo na promjene , na šansu koju su im dale majke svojim primjerom, svojim nenasilnim otporom . Nisu razumjeli da one nisu tražile ni zaštitu , ni sledbenike/ce već ravnopravne partnere/ke u borbi za promjene. Nije se desilo. Biće teško ponovo pokrenuti talas i cijena će biti mnogo veća . Upravo o ovoj cijeni svjedoči u sjenci aktuelnih dešavanja održan skup o etici u politici prozivom Sula Radova Radovića. Na skupu su se sabrali akademici, političari i stručnjaci da „poju“ o etici citirajući Sulu „ nema prava bez pravde“ dok ulice okupiraju obespravljene siromašne žene svjedočeći o njihovom čojstvu. U njihovim narcizmima realnost ih se ne dotiče ( čast izuzecima ako ih je bilo). I nije slučajno što su ovog narodnog čovjeka koji baštini moralni integritet izvukli iz mira prošlosti tzv crnogorski intelektualaci, da ga (zlo)upotrebe oni koji ljube vlast i prošlost, naročito oni koji peru vlastitu zločinačku prošlost u zagrljaju sa oportunistima . Bio je to , kao i do sada , pamflet za identitetsku politiku i za militarizaciju Crne Gore ( NATO integracije) a ne intelektualni i etički nauk za aktuelnu situaciju. Političare ne bih ni dodirnula. „Pojati“ o čojstvu i junaštvu može i najveća fukara a živjeti etičke principe kao što je to pominjani Sule Radov mogu samo izuzeci u ovom proizvodu njihovog nečinjenja i partijskog činjenja. Sa nevjericom pitam – da li je neko sa tog skupa mogao izaći u javnost kao „ prvi do Sula “ ? Znam da majke mogu . One mogu i znaju reći:Učiniše jedno grozno djelo, dabogda im sve ovo presjelo, sa majkama kad se poigraše što li čeka tek potomstvo naše (Biserak Femić) Sve se čini da ja pjevam bolje a ja pjevam protiv svoje volje. Ja ne pjevam što mi srce pjeva, no od tuge i velikog gnjeva. Pjevala bih i bolje i jače, no mi srce zbog nepravde plače (Rosa Džudović).
Ćutolozi i perači prošlosti poruku iz naslova bi valjalo da protumače prije nego što lagodno sjednu za sto privilegovanih i etiku politike stave u usta.