autorka Ljupka Kovačević
Vraćam se sa puta iz susjedne države uvučena u njihov politički kontekst i pobune ljudi koji pokušavaju da slobodno misle i djeluju. Pred tunelom milicija zaustavlja vozila iz suprotnog smjera. Neko je ubijen, mislim. Nema straha. Nema užasa. Nema ni druge misli. Isčezlo je čuđenje i nekadašnja misao da milicija ganja nekog lopova ili u najgorem slučaju nekog ko je pobjegao iz zatvora. Već godinama unazad milicija nema takvo lice jer krađe su „uspješno snalaženje u datim okolnostima“, a nepoštovanje zakona uobičajeno djelovanje u Crnoj Gori.
Užasnuta sam, izgleda da je potpuno normalno da se pitate ko je ubijen kada vidite tu miliciju. Milicija postaje siguran znak da je čovjek brutalno ubijen i istovremeno znak normalizacije ubistva u našim mislima „neko je ubijen“.
Depersonalizovano i dehumanizovano. Sledeći korak je da se već u prvim izvještajima dodaje sadržaj „sa ili bez kriminalnog dosijea“, to je izgleda “specifična razlika“ za nas. Da li je zbog te elaboracije brutalna egzekucija manje ili više brutalna i strašna? U šta smo se mi to pretvorili? Podržavaoci/teljke egzekucija i suspenzije zakona?
Nekada je živjeti u Kotoru bila privilegija. Kotor je značio - kulturu, toleranciju prema različitima i mir. Nisu ga doticala nadgornjavanja u kafanama, tuče mladalačkih grupa, bahatost, ni borba za vlast u državi. Ući kroz vrata grada značilo je udisati taj duh, te vrijednosti i ljepotu i to je valjda ljudima koji su živjeli u gradu bilo dovoljno. Kotorani su voljeli Kotor. Dugo je Kotor odolijevao pohari devedesetih, duh grada se odupirao nasilju i kada su ga ljudi izdavali i zloupotrebljavali. I dok je bijesnio rat u okruženju on je bio utočište za mlade i nenasilne. Do 2006. u njemu se još moglo ljudski živjeti.
Kada su se ustoličili učesnici „rata za mir“ i postali svjesni da su oslobođeni odgovornosti za zločine koje su činili, sve što je disalo kulturom, mirom i nezavisnošću trebalo je kooptirati i degradirati. U Kotor su organizovano, pod okriljem vlasti upumpavani akohol i droga jer je postalo jasno da je to način da se duh grada napadne, ugrozi i savlada, da se potčini kulturi nasilja (primitivizma) i mržnje (podjela). Građanstvo se, već podobro izmučeno uništavanjem svega što je značilo sigurnost i instaliranjem „svojih“ na pozicijama moći, povlačilo iz grada i od grada. Kotor se više nije mogao braniti, nestali su oni koji su ga voljeli. Ranjeni grad se mogao predati kome god. Nezasita beskrupulozna politička elita sa pomagačima iz tame ga je posjedovala i ne samo oni, nego i oni koji se smatraju predstavnicima kulture, umjetnosti i akademije kako bi i oni nešto opelješili. Za takve, u „novom“ vremenu u „njihovom vremenu“ politika kruzinga je vrhunac turizma, zarade i razvoja vlastitih domova. Dehumanizacija. Kotor više ne može biti dom ni za jednog jedinog čovjeka koji ima namjeru kvalitetno živjeti. Nekada se govorilo o elitnom turizmu, o kreaciji i valorizaciji umjetnosti, kulture, ljepote prirode koje je bilo u izobilju u svakom uglu Kotora. To je ućutkano šatrama, bukom, nasiljem i projekcijom takozvanih klanova. Umrtvljen grad, o čemu svjedoče oni koji ga u hordama obilaze, i grad nasilja, o čemu svjedoče oni koji u njemu žive. Kriminalizacija Kotora je bila oružje političke elite protiv duha mira i tolerancije grada i lanac smrti kojima prisustvujemo posljednjih godina je vidljivi rezultat dugog organizovanog djelovanja.
Ne mogu da ne mislim da je ubijeni čovjek, kome se mrtvom izvinjavam zbog priče o gradu za kojim žalim, imao samo 5 godina kada je pohara počela, kada su „dobri“ ustuknuli pred nasilništvom i mržnjom i pustili da političke elite, izrasle u ratu, kreiraju ambijent u kojemu je ono što se Kotoru desilo rezultat njihove borbe za pravnu državu i protiv kriminala. O tim rezultatima više nego cinične su izjave predsjednika Vlade i odgovornog ministra u susret još jedne nerazriješene egzekucije.
Brutalno ubistvo čovjeka u gradu je uvijek pucanj u grad (koliko ih je bilo posljednjih godina?). Da li će oni koji su govorili da vole Kotor, a nisu znali da ga sačuvaju, znati da zaustave pomahnitali duh kojeg samo prestanak nasilja na svim nivoima može umiriti. Odmah.
20.septembar