CGO, HRA I ANIMA: VJERONAUKU OSTAVITI VAN JAVNIH ŠKOLA,
GRAĐANSKO OBRAZOVANJE DA BUDE OBAVEZAN PREDMET
Centar za građansko obrazovanje (CGO), Akcija za ljudska prava (HRA) i Centar za žensko i mirovno obrazovanje (ANIMA) se snažno protive prijedlogu uvođenja vjerske nastave u zvaničan obrazovni sistem i predlažu da Građansko obrazovanje postane obavezni predmet u osnovnim i srednjim školama. Pozivamo Vladu, na čelu sa premijerom Zdravkom Krivokapićem, da se posvete unaprjeđenju postojećeg obrazovnog sistema na osnovu naučnog metoda i građanskih vrijednosti, koje su propisane Ustavom, i koje su zajedničke svim ljudima i djeci u Crnoj Gori.
CGO je reagovao po objavljivanju u medijima nezvaničnog teksta Temeljnog ugovora između Vlade Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve (SPC), u kojem je navedeno da će pravoslavna vjerska nastava u javnim školama biti regulisana posebnim ugovorom između ovih. Uslijedila je i izjava mitropolita SPC Joanikija da će njegova obaveza i obaveza crkve biti da se zalažu za uvođenje vjeronauke u škole.
Smatramo da bi uvođenje vjeronauke u javne škole bilo pogrešno iz više razloga.
Prvo, ova ideja je suprotna građanskom konceptu države Crne Gore. Ustav propisuje da su vjerske zajednice odvojene od države. Opšti zakon o obrazovanju i vaspitanju propisuje svjetovni karakter javnih ustanova i ustanova kojima je dodijeljena koncesija za izvođenje javnog obrazovnog programa i zabranjuje religijsko djelovanje u školama, koje nisu licencirane kao srednje vjerske škole. Vjeronauka narušava sekularni karakter obrazovanja i doprinosi razgrađivanju građanskog koncepta, koji je jedini okvir u kojem crnogorsko multietničko i multikonfesionalno društvo može da funkcioniše. Obrazovanje je javno dobro, javni prostor koji pripada svima, bez obzira na vjerske razlike. Javno obrazovanje mora ostati svjetovnog karaktera, kako to i uređuje važeći zakon.
Drugo, u Crnoj Gori su evidentirane 32 vjerske zajednice i država je po Ustavu dužna da ravnopravno tretira sve njih i njihove vjernike, kao i one koji nisu vjernici. Umjesto da svaka vjerska zajednica dobije pravo da sprovodi vjersku nastavu u državnoj školi, država treba da obezbijedi da sva djeca upoznaju realnost, da se obavijeste da u Crnoj Gori žive ljudi i djeca koji imaju različita religiozna vjerovanja, kao i oni koji ih nemaju, i da svi imaju podjednako pravo da tako razmišljaju. Van škole, u slobodno vrijeme, svako može da pohađa posebnu vjersku obuku, kao i do sada. Građansko vaspitanje uči da se prepoznaju prava svih na slobodu misli i vjeroispovjesti, da se stekne kultura osnovnog poznavanja različitih religija, koja u srednjoj školi može da se dopuni u okviru izbornog predmeta Istorija religije.
Treće, uvođenje vjeronauke bi neminovno povećalo podjele među djecom, prvenstveno podjelu na vjernike, koji bi pohađali vjeronauku, i građane, koji bi birali Građansko obrazovanje ili druge izborne predmete, iako je u državi u kojoj su svi prvo i osnovno građani takva podjela bespredmetna. U kontekstu u kojem je Crna Gora već opterećena dubokim nacionalnim, političkim i vjerskim podjelama, uz aktivan sukob između SPC i Crnogorske pravoslavne crkve (CPC), uvođenje vjeronauke u škole bi izvjesno potenciralo konfesionalne podjele, a društvo izložilo riziku da umjesto generacija tolerantnih na vjerske razlike, iz obrazovnog sistema izlaze ljudi koji će podjele na kojima su vaspitavani nastaviti da produbljuju kada stasaju za donošenje političkih odluka. Crnogorskom društvu treba više znanja o religijama drugih i više tolerancije prema različitosti. Djeca, koja vjeruju u različita božanstva i ona koja u njih ne vjeruju, treba da nauče da žive jedna sa drugima, a ne samo jedna pored drugih, treba da poštuju različita vjerovanja, čemu ih uči Građansko obrazovanje, a ne vjerska nastava, koja je sama po sebi isključiva.
Četvrto, za razvoj Crne Gore kao demokratske države mnogo je korisnija investicija u obavezno građansko obrazovanje, koje buduće glasače i političare uči njihovim pravima, koje ih uči kako država funkcioniše i šta i na koji način da zahtijevaju od državnih institucija i političkih predstavnika da bi bolje živjeli. Za budućnost države je važnije da se Građanskom obrazovanju vrati status obaveznog predmeta u osnovnim školama, koji je 2017. godine degradirao raniji ministar b, i da se obavezan status tog predmeta uspostavi i u srednjim školama.
Istraživanja stavova mladih ukazuju na zabrinjavajuće nizak nivo njihove političke i građanske kulture. Mladi prave izrazit otklon od politike i političkog djelovanja, nemaju povjerenja u demokratske institucije, u velikom su broju homofobni, opterećeni etničkom distancom, posebno prema Romima i Egipćanima i skloni autoritarnim stavovima i vrijednostima. Više od 70% mladih nikada nije učestvovalo u nekoj volonterskoj akciji. Sve više se radikalizuju i zloupotrebljavaju u cilju političkih obračuna, sve češće su vinovnici nasilja u tim sukobljavanjima. Nasuprot tome, Građansko obrazovanje djecu uči vještinama komunikacije i mirnog rješavanja konflikata, razumijevanja ljudskih prava i preuzimanja odgovornosti za njihovu zaštitu, unapređenju razumijevanja i vlastite kulture, kao i kultura drugih.
Konačno, za razliku od vjerske nastave, koja propagira dogmu, građansko obrazovanje jača kritičko razmišljanje, koje je društvu neophodno da bi kroz nova otkrića išlo naprijed. Obrazovni sistem Crne Gore komparativno posmatrano nije dovoljno dobar, pa je tim veća obaveza nove vlasti da ga razvija podsticanjem kritičkog mišljenja zasnovanog na naučnom metodu. Očekujemo od vlasti da se posvete stvaranju kvalitetnog obrazovnog sistema baziranog na ljudskim pravima propisanim Ustavom, koji će djecu učiti da žive u miru i saradnji i sa onima koji ne djele njihova vjerovanja.
