autorka : Ervina Dabižinović

Trećeg dana Protesta  majki  pred Skupštinom Crne Gore malo je novinara i ekipa. Naslovnice novina ne sadrže ni slike ni informacije. Majke nisu tema za našu sedmu silu koja time pokazuje svoju naklonost vlastodršcima, ostavljajući ih bez pitanja i uznemiravanja, tako da mogu mirno da spavaju u svojoj osionosti. Naravno i otplaćivati pojedinim medijima dugove. Majkama će uzeti jer od njih se ima što uzeti. Majke na ulici ispred Skupštine prozivaju vlastodršce za nepravdu koja im je učinjena, svjesne da time brane Ustav. Što je uzrok da mediji ne prepoznaju da je vijest pobuna  majki  sa troje i više djece zbog odluke vlade da umanji naknade pokazatelj projektovanog ne-razvoja posljednjih 20 godina. Dok su majke juče svjedočile o ekonomkom i političkom zločinu koji je izvršen nad njihovim životima i životima njihovih porodica, dok su govorile o patnji koju su transformisale u akciju kako bi preživjele, i kako su sa minimalnim novcem od nadoknada uspijevale da prežive mjesec uz račune koje plaćaju ovoj državi, kako su dobijale otkaze i kako se nije ukazivala prilika da se zapošljavaju, pa tako i tonule u siromaštvo, nije bilo nijedne medijske ekipe koja bi prenijela životnost njihovog iskustva, znanja, svijesti o sopstvenom i tuđem bolu, i trenutka donošenja odluke da će braniti stečeno pravo životima, u javnosti. Ovo je rijetka prilika koja se dešava Crnoj Gori. Žene su zajedno izašle iz svojih domova da zauzmu javni prostor koji nikada nije bio viđen kao mjesto gdje one treba da budu viđene. Moguće da se ovako nešto dešavalo samo pred Drugi svjetski rat kada se stalo pod zastavu antifašizma. U svijetu nisu rijetke ali ni uobičajne pojave da se majke organizuju i da vode političku borbu za ostvarenje nekog prava. Ukazuje se i u drugim zemljama upravo zbog totalitarnih, zločinačkih režima koji osiono odbijaju da prihvate odgovornost za nasilje koje proizvode. Poput argentinskih  majki  sa Majskog trga koje su svojim prisustvom potvrđivale odsustvo a postojanje ubijene djece koja su vođena kao nestala u vojnom puču, povele su akciju do priznanja odgovornosti zločinačke vlade. Danas su snaga razvoja onima koji trpe nepravdu iz različitih razloga.

autorka . Ljupka Kovačević

Bile smo na protestu kao  mirovne aktivistkinje koje zastupaju  ženska ljudska prava, kao drugarice onih koje se bore protiv nepravde od početka tranzicije a najviše da stanemo uz one koje pružaju otpor režimu boreći se za svoje stečeno pravo i na taj način štite Ustav i pravni poredak i sprečavaju dalje samovoljno i manipulantsko ponašanje predstavnika vlasti koji se stavljaju iznad svakog zakona.   Kako smo ranije  sve javno napisle o kontraverzama Zakona o majkama  i o politikantskim namjerama iza toga i pozicije i opozicije koji uporno nastoje isključiti žene iz političkog i javnog prostora.

Navedeno me obavezuje da napišem svoje mišljenje o protestu majki  i upozorim na opasnost koja prijeti da ugrozi mir i naše živote.

Prvo o protestu – bio je to najbolji primjer nenasilne akcije, solidarnosti i podjele odgovornosti sa  ženama koje su učestvovale. Nikada u mojoj aktivističkoj praksi nisam prisustvovala tako velikom  skupu koji je u sebi sadržao toliko patnje, hrabrosti, odlučnosti  i nenasilja (prevazišao je i građanske proteste 2012.).Koordinacioni tim  je odlično saosjećao sa masom i čvrsto „držao konce“ u svojim rukama kako bi cilj protesta bio stalno u fokusu i jasan, brinući o pojedinačnim potrebama i zajedničkom cilju. Bio je to primjer , za nauk , svim izaslanicima međunardonih politika   koji nas hoće učiti demokratiji kroz projekte,  kako se  bolno istorijsko iskustvo potlačenih kanališe u nenasilnu akciju borbe za pravo  i kako   se bijes i suze pretaču u riječi  pjesme i kako se briga o drugima i drugačijim nenametljivo prenosi i kako se isto tako agresivan glas umiruje neodjekom i tišinom.

autorka : Paula Petričević

Žene moraju zarađivati manje, zato što su slabije, manje i manje inteligentne od muškaraca. To je sve.“ - dobrodošli u 8. mart, 2017. godinu u kojoj je sloboda govora hipertrofirala u govor mržnje, a demokratija atrofirala na glas većine"I hleb i mir i ruže!“, negdje u ovo vrijeme stotinjak godina za redom uzvikuju žene po ulicama, remeteći klasni mir, patrijarhalnu idilu i konzumeristički raj, govorima, šaputanjima i oglasima obećan. Obratimo li pažnju na stanje ženskih ljudskih prava u zemlji, regionu i šire, zanimljivo je pratiti način na koji ona, po pravilu, bivaju instrumentalizovana u (dnevno)političke svrhe, i to uglavnom na prilično unison način. 

Veliki igrači istrajavaju na regresivnoj tendenciji, što jeste ozbiljan alarm za sve nas. Početkom godine Trampova administracija je, kao i svaka republikanska od Regana na ovamo, promptno vozdigla iz mrtvih zloglasni Global gag rule, iliti Mexico City Policy kojim je blokirala finansiranje međunarodnih razvojnih programa reproduktivnog zdravlja za žene koji uključuju pristup bezbjednom pobačaju, ugrozivši time najranjivije skupine žena iz zemalja u konfliktu ili tzv. „razvoju“, na što je Norveška odgovorila osnivanjem globalnog fonda za pomoć ženama u stranim zemljama kako bi imale pristup pobačaju, u vrijednosti od nekih 600 miliona dolara, ne bi li kompenzovala nedostajuća sredstva. 

Švedska koja je 2015. lansirala novi koncept feminističke spoljne politike, isporučujući komodifikovan pojam feminizma - savremeno dizajniran proizvod upitnog sadržaja na tržnicu međunarodnih odnosa, ovih je dana ponovo uvela obavezno služenje vojnog roka.

Za to vrijeme majčica Rusija je zastrašujućom većinom u parlamentu (380 od 450 glasova u Dumi) konačno dekriminalizovala porodično nasilje, proglasivši ga prekršajem (a ne više krivičnim djelom), ukoliko se dešava prvi put. „Kada govorimo o porodici, treba da učinimo sve da je ojačamo. Važno je da se ne miješamo“, kazao je predsjednik Dume Vjačeslav Volodin. Dekriminalizacija lakših povreda nanesenih članovima porodice šalje izuzetno opasnu poruku - da su interesi porodice ispred interesa njenih članova i da će porodica biti „ojačana“ upravo na račun najugroženijih, dok će njene interese formulisati, zastupati i braniti njen „ovlašteni zastupnik“, pater familias. 

U nama bližim zemljama - Hrvatskoj, na primjer, ili Mađarskoj, povremeno i u Srbiji i Makedoniji, u zavisnosti od ostalih političko-atmosferskih prilika, na prilično se redovit način pogrijeva debata o pravu na pobačaj i njegovoj eventualnoj kriminalizaciji, nekad mekšim (prigovor savjesti ljekara, omiljena skretnica na privatne klinike) a nekad tvrđim metodama, uz redovitu potporu predstavnika i glasnogovornika dominantnih vjerskih zajednica. U Hrvatskoj je Ustavni sud početkom ovog mjeseca odbacio predlog za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece. To znači da je odbijen zahtjev za zabranu pobačaja, ali je istovremeno pobačaj učinjen teže dostupnim, budući da je Ustavni sud objasnio da ne postoji „ustavno pravo na pobačaj“, te je naložio Saboru da u roku od dvije godine donese novi zakon zbog formalne neusklađenosti sa Ustavom, prebacivši na Sabor i to da odredi edukativne i preventivne mjere koje bi učinile da prekid trudnoće bude izuzetak, kao i to da Sabor odlučuje o troškovima prekida trudnoće i pravu na prigovor savjesti medicinskog osoblja. 

Nekoliko godina ranije, sjetićemo se, kanadski je premijer Justin Trudeau, predstavljajući svoj „skandalozno“ novi kabinet čiju su polovinu sačinjavale žene, na pitanje konsterniranih novinara kako objašnjava ovu bizarnu činjenicu jednostavno odgovorio: „Jer je 2015. godina“. Dvije godine kasnije u Evropskom parlamentu poljski poslanik Janusz Korwin-Mikke brani rodni platni jaz: „Žene moraju zarađivati manje, zato što su slabije, manje i manje inteligentne od muškaraca. To je sve.“ - dobrodošli u 8. mart, 2017. godinu u kojoj je sloboda govora hipertrofirala u govor mržnje, a demokratija atrofirala na glas većine. Rodni jaz u platama prema Svjetskom ekonomskom forumu neće biti zatvoren do 2186, a pomognu li  mu pregaoci poput poljskog poslanika, sva je prilika - ni tada.

Ideja je jasna - žene su, skupa sa ljudskim pravima koja im po sili zakona, ako već ne razuma, pripadaju, konvertovane u tokene za potkusurivanje „većih“ i „važnijih“ interesa, i jedan su od indikatora pravca kojeg određena vlada uzima. Ako su poslanici našeg i inih parlamenata u međuvremenu zaboravili na čemu počiva „najmanje loš“ oblik vladavine, kako su demokratiji u antici tepali najviđeniji filozofi, izgleda da novi politički subjekt na crnogorskom društvenom horizontu ovo nije izgubio iz vida. Princip da jednom stečena prava ne mogu biti oduzeta ovih dana brane korisnice naknade za majke troje i više djece koje protestuju pred Vladom. Premijer u poslovičnoj oholosti i pokondirenoj, mačističkoj  otuđenosti ne propušta da majke podsjeti na svoju neinformisanost i savršenu nesenzibilisanost na pitanja elementarnih ljudskih, pa tako i ženskih prava. 

Dodatno, protest majki prati i nažalost očekivan izuzetak interesovanja među crnogorskim medijima, nespremnim da prepoznaju važnost događaja. Što god mislili o zakonu na osnovu kojeg su ova prava ostvarile (uglavnom uz odricanje od nekih drugih prava), ona im - ako hoćemo da živimo u državi pravne sigurnosti - ne smiju biti ugrožena ili oduzeta. Solidarnost sa principima ide mimo dopadanja, a podrška temeljnim vrijednostima mimo dijeljenog identiteta. Podršku dugujemo ne majkama, već principu koji ove žene brane na ulici, novisno od toga jesmo li ili ne žene, majke jednog, dvoje ili desetoro djece - preko naših se tijela prebijaju računi nehumanih i neodgovornih politika. Puno je stvari namrtvo pogrešno u vezi sa ovim dešavanjem, njegovom predistorijom, nekim njegovim porukama, stavovima ili estetikom, ali to ne mijenja prirodu samog protesta, ne narušava njegovu opravdanost, niti temeljni uvid feminističke politike - da su naša tijela bila i ostala bojno polje na kome se patrijarhat rve sa slobodom.

Učesnice Marša žena "Ihleba, i mira i ruža" pridruzile su se ženama (majkama se trije i više djece ) koje svakodnevno (i noću) protestvuju od 3.mart ispred Parlamenta Crne Gore. 

Aktivistkinje Anime  zajedno sa učesnicama Konferencije su odlučile da umjesto konferencije budu sa ženama i ustupe ženama koje nisu iz Podgorice smještaj i akomodaciju, što je bilo planirano za učesnice Konferencije.