9. novembar, “Kristalna noć”, 1938. u Berlinu, noć lomljnja izloga jevrejskih radnji, hapšenja, ubijanja. Noć nakon koje je ozakonjeno bezakonje. Fažizam nije samo prošlost. Oživio je na našim prostorima u “ratu za mir”, u “ratu koji  smo vodili bez objave rata”, u ratu u kome smo branili svoje živote osvajajući teritoriju. Danas smo ovde još da kažemo. “Nema tužnije gradjanske vrline u ovom trenutku nego prepustiti se sumornoj pasivnosti ili main stream-u u kome su jedino nacionalne pripadnosti politički programi stranaka, a sve ostalo se zanemaruje.

 Iako se “trudi” Crna Gora po mnogo čemu još uvek zadržala autokratski, patrijarhalni, rodovsko-plemenski poredak u svim aspektima života.

Zanemaruje se individua, individualne razlike i sve se podredjuje projektu kolektivnog: takvi projekti su mnogobrojni i svakodnevni, bilo da se uništavaju istorijski spomenici, prekrajaju jezici, propagira ljubav prema domovini ovoj ili onoj, negira ravnopravnost žena.

Svaka različitost izjednačava se sa  neprijateljstvom.

Demokratska država, država je u kojoj se različitosti prihvataju, država je svih njenih gradjana i gradjanki koji  imaju jednaka prava, slobode i dužnosti, pravo na izbor.

Žene Crne Gore po tzv. “prirodno-tradicionalnom” zakonima postavljene su prije svega u položaj odgovornih za stabilnost porodice. Žena nema položaj političkog još uvijek joj je u mnogim glavama, po mnogim uvjerenjima, mjesto prije svega u kući te su njene mogućnosti  ograničene upravo primjenom “prirodno –tradicionalnih” zakonitosti.

Branioci ovih tradicionalnih vrijednosti  konzerviraju sadasnjost, eliminiše politika jednakih mogućnosti koje bi vodile ka razvoju društva.

Ravnodušnost je odnos prema poštovanju ili nepoštovanju ženskih ljudskih prava u Crnoj Gor.

Stoiri su propovijedali ravnodušnost kao put do slobode “ako neka vrata neće da se otvore – nemoj ih ni otvarati, i bićeš slobodan.”

Na vratima političke moći vjekovima je pisalo ”Ženama pristup zabranjen”!

Vrata je odključala ravnopravnost žena postignuta nakon drugog svjetskog rata. Osškrinula ih je “promaja” tranzicije I demokratizacije.

Feministkinje Crne Gore nisu stoici. One se bore da širom otvore ta vrata, i to vrata na mjestima gde se donose političke odluke ne pristajući na na stoičko podnošenje neravnopravnosti.

Danas izlazimo  na ulicu, ali ne da bi smo pjevale adaptiranu verziju “Druže Tito, mi ti se kunemo”. Na ulici smo da kažemo našu različitost da ne prihvatimo jednoumlje ni bilo kakav vid fažizacije.

Ulica  i  uličarke u feminističkim okvirima znači  biti odgovorna, znači boriti se za ranopravnot, toleranciju, biti protiv diskriminacije svake vrste, protiv fašizma, kao i boriti se za ljudsku i političku emancipaciju žena. “