Autorka: Ervina Dabižinović
Strategija da bi se ućutkale one koje misle- žene tako što im se privatizuje glas je snažno sredstvo mizoginije. Nestaje iz javnog prostora ono što je do sada urađeno na širenju ženskih ljudskih prava i vrijednosti kojima su posvećene. Nestaju tako feminističke inicijative i njihov politički potencijal a to je da se nismo dale zavesti nacionalizmom ( što stoji u vertikali patrijarhalne strukture), ni nostalgijom za izgubljenom zemljom, ali ni euforijom o parlamentarnoj demokratiji zato što je bilo jasno da žene neće imati svoje mjesto i biti prisutne u njoj. Razumjele smo da se mora raditi, da se moramo opirati i biti protiv nacionalizma, isključivanja, etničkog čišćenja, ratova, zatvaranja granica, prelaženja granica….Uočljiv je kontinuitet.
Danas se kaže da žene nisu bile zainteresovane. Za najgore cifre kojima se prepoznaje loš položaj žena a jedna od njih je 12% poslanica Skupštine u čitavom našem regionu, odgovorne su političke elite i njihova sila da isključi sve političke inicijative aktivistkinja civilnog društva. Uprkos zakonima koje donose i koje ne poštuju. Isti zloupotrebljavaju žene koje bivaju vidljive jedino kao predvodnice- prethodnica muške ideje. Napad je organizovan sa više mjesta – iz političkih fotelja u zemlji i uz finese međunarodnog procesa o važnosti demokratizacije i kolaboracije sa institucijama koje žene drže kao nepodobne. U ttim akcijama jednaki su što se tiče svih političkih opcija, svi sinovi demokratije.
Iz ugla samih žena ta pozicija nepodobne ima svoj dug proces samopovređivanja i samomržnje jer je teško ostati na nogama ukoliko vam se spočitava konstantno namjera da radite loše sebi, svojoj djeci, svojoj porodici i državi. Kao da je porodica jedina zajednica a društvo u kojem živimo nije! Kao da se društvena zbilja ne prelama na porodicu i porodična zajednica i utiče na javni prostor. I tako u drugom procesu samomržnje i trpljenja tog stepena napetosti odluka da se mora znati kako se živi a ne gdje se živi proizvodi kretanje koje premanentno trpi opstrukcije za koje moramo imati beskrajan rudnik snage.
Bilo je više napada na aktivistkinje civilnog društva u Crnoj Gori upravo da bi im se privatizovatizuju glasovi i vrate ih u tišinu i ćutanje. Na meti su one koje su odustale da podgrijavaju muške fantazije. To su one koje su saznale koja je cijena idealizovane, romantizovane slike vaspitanja da je porodica naše jedino mjesto, da su sve naše funkcije krvlju identifikovane kao najznačajnije, jedina naša zbilja. To su i one koje ne ulaze u antologije, u leksikone, u vitrine sa istorijskim pobjedama. To su one koje su na naslovnicama medija silovane, to su one koje su bačene prve u tranziciju. To su te nevidljive koje su obavljale i obavljaju važan posao. To su one koje nastavljaju kontinuitet onih koje su se javno borile za prava koja danas ne smiju biti dovedena u pitanje. Niko se u društvu mnogo ne uzbuđuje na toliku količinu agresije i neprijateljstva, isključivanja postojanja i glasa, prema tolikoj količnini blaćenja ili ćutanja. Ni institucije i javno mjenje. Gotovo jednako je pljuvati ili ćutati. I jedna i druga akcija suspenduje rezultat i projektuje nerazvoj kako ga zove Tanja Đurić Kuzmanović. Zato je tako teško pisati o ženama u Crnoj Gori jer sve što bi bila činjenica da su živjele, radile i ostavile traga nestaje u mizoginim i seksističkim patrijarhalnim nastupima. Ovih dana Maša Aljohina, osnivačica Pussy Riot, svjetski poznati pankerski i politički glas protiv patrijarhata, terora , dila između Putina i crkve, otkriva da je za par sekundi pank molitve u oltaru crkve u Moskvi, dosegnula ono što se dešava zbog karikatura bogova. Utamničena je dvije godine, u uslovima torture koju nagovještava i transformiše u akciju hodajući po svijetu i afirmišući humaniji odnos za prava zatvorenika/ca. Kazna za članice Pussy Riot ( vandalizam motivisan vjerskom mržnjom) dok su izvodile refren: „Bogorodice postani feministkinja i otjeraj Putina“, predstavlja sliku i priliku moći koja pokazuje svoju zlokobnost i silu, ali je čini vidljivom brutalnom spram ljudske misli i slobode. Zbog pank molitve, šake mladih žena u oltaru, nije došlo do sabijanje i okupacija slobode čitavog svijeta, koja se ponajbolje osjeća ovih dana, ali je većinu svijeta digla na noge u zahtjevu da se oslobodi ljudska misao. Mašin primjer pokazuje da borba ne staje, a da feminizam sadrži tu neophodnu dozu kritičnosti spram svih izama. Zato je ova decembaraska KONTRA/PER/CEPCIJA , pisana zbog Vas KOJE MISLITE, u Crnoj Gori, čije su akcije svakodnevno pljuvane, poništavane, zarobljavane i brisane. Zbog Vas koje stalno prelazite granice u svim uslovima i koje zbog toga neuslovno živite.
Na dan kada izlazi ovaj tekst aktivistkinje ANIME stoje na trgu u Kotoru ( u performansu smo od kada traje politička sila i nasilje u CG) i puštamo svoj glas koji nije privatizovan, ali ni politički otet i instrumentalizovan afirmišući vrijednost mira o kojem se malo njih zamislilo.