autorka: Ljupka KOvačević
ODUPRI SE ZA KOTOR
U samoizolaciji sam , emigrirala u budućnost, sve što mi donosi politička svakodnevica je već viđeno a u prošlosti je nosilo dodatak „ne ponovilo se“. Ponavlja se. Drugačija je samo emocija. Umjesto bijesa koji je dobar za pokretanje akcije, rezignacija i praznina koja ne sluti ništa dobro.
Režim pobjeđuje u proizvodnji haosa. U nedostatku vizije I kreacije opozicija se hvata za jedinstvo, pa ni “iskustvo” ni tako često prozivana „mladost“ ne nalazi adekvatan odgovor . Režim, dugog trajanja, zasnovan na neznanju, neslobodi i eksploataciji učvršćen nacionalizmom i ratničkom psihologijom kao I geostrateškim projekcijama i senzacionalističkim medijima ubira svoje rezultate. Nedodirljivost postaje još nedodirljivija, prijetnje sve otvorenije, svakodnevica sve nebezbjednija
„ Odupri se“-poziv postaje sve neophodniji ali velika buka koja se pravi okolo prijeti da ga utihne. Građani nemaju vojsku zato što se brane nezavisnom mišlju, srcem i zajedništvom. Oni su opasni za sve vojske pa ih zbog toga stalno imenuju nečijom ekspoziturom. Obavezali su se da će misliti i govoriti još onda kada su ISTI ubijali gradove i ljude, stvarali vlastite posjede jednoumnika oduzimjući im sve što ih je činilo građanima/kama okupirajući ideju o EU i ljudskim pravima. Liderski scenario za ekološku državu bez misli o ekologiji i građansku državu bez građanske svijesti . Neodgovornot, korupcija i kriminal su najbolje prezentacije.
Danas (30 godina kasnije) da nije protesta „Odupri se“ njihova misija bi bila savršeno ispunjena uz blagoslov Evropske birokratije I ostatka svijeta. Kome je stalo da zna da ni nakon 30 godina svakodnevne zloupotrebe prava, ekonomije, obrazovanja , zdravstva od strane režima ima još neko da se odupre?
Nikome. Uprkos tome malobrojni koji se odupiru su znakovi stvarnog poraza onih koji vuku konce. Glas nenasilja i slobode koji je pretekao, koji se ne da u „dvije kolone “ kako bi htjeli spoljašnji i unutrašnji analitičari i mešetari, još se čuje. Dvije kolone , lijeva i desna (Istok i Zapad) bez glasa građanskog, uprkos Ustavu. Neće moći. Mora se režimu priznati jedno : proizveo je ubjeđenje kod velikog broja potlačenih da su dvije kolone neminovnost, da je nasilje jedini način otpora i da su nacionalističko- fašističke ideologije isplative u političkoj igrariji koja se zove „Sjaši Kurta da uzjaše Murta“.
Plašim se da ćemo takvoj igrariji ponovo prisustvovati. Teško je to zaustaviti. Između glasova populista i nacionalista uz gromoglasnu podršku neznavenih i zavisnih medija ne može se čuti glas slobodnih. Ipak, uprkos dugogodišnjem ispiranju mozga I strahu još se neki usuđuju da sanjaju drugačije društvo. Onima koji sanjaju darujem feminističke principe:
- Ne odustajemo od borbe za vlastitu viziju.
- Izbjegavamo depolitizaciju.
- Težimo promjene a ne pobjede ( ne uništavajmo protivnike već ih mijenjajmo)
- Ostajemo u malim grupama usmjerene ka zajedničkim vizijama I vrijednostima.
- Solidarišemo se sa slabijima I onima sa mojima dijelimo vrijednosti.
- Podižemo svijest – pretvaramo lično nezadovoljstvo u klasnu svijest.
- Prihvatamo različitosti i tražimo „najmanji zajednički sadržatelj“ – ne zahtijevamo jedinstvo.
- Stvaramo probleme političkoj strukturi i patrijarhatu svjesnie svojih granica i ograničenja.
- Imamo povjerenja u ljude.
Osjećam tišinu pred najavljenim burama istomišljenika na suprotnim stranama u borbi za vlast . Nadam se da neće pomutiti živote i vidike onima koji sanjaju bolje društvo , svjesni vlastite odgovornosti za sve što se dešava . Pišem za one koji će odbiti da budu poslušni I oduprijeti se.
PS. U Kotoru ubijaju ljude, ginu ljudi, širi se prljavi partijski veš, kolone kruzerista marširaju,kiša pada. Ko to u Kotoru plače? Građanstvo. Zidine se više ne mogu oduprijeti, mogu ljudi !
