29.08.2017 u 21 sat  u Kući slobodne misli ralizovana je predstava "Moramo li čekati Godoa?"  koju je postavila NVO Urban Nova u sklopu projekta „Moramo li ga čekat’?“ , Scenario i režiju potpisuje novska dramaturškinja Slađana Vujović.

"Cilj je bio  da se publici ponudi nova verzija Beketovog „Godoa“, sa ženskom postavkom i ženskim promišljanjem ‘velikih’ tema.Polazna tačka za učešće NVO Urban Nove u ovom projektu je bila želja da omogućimo ženama da se čuje njihova misao na temu smisla i besmisla života, i njihov način bavljanja istim. Krajem 2015. Održale smo nekoliko radionica u Herceg Novom i Kotoru; uslijedio je istraživački proces u kojem su žene imale priliku da iskažu svoja razmišljanja, nade, strahove i ideje.Cilj nam je da rezultat ove saradnje i nadasve zanimljivog kreativnog procesa, bude produkcija koja će se baviti pitanjima ženskog razmišljanja kroz medijum pozorišne umjetnosti, a žene – učesnice naših aktivnosti, da budu dio te stvaralačke avanture." ( iz Saopštenja Urban Nova )

U krugu male publika na terasi odigrana je predstava i razgovor nakon toga. Bio je to izuzetan doživljaj za sve koji su bili prisutni. Izvanredna ideja, scenario , odabir glumaca i gluma ostavilo je prisutne bez daha, pokrenulo na razmišljanje i obogatilo iskustvo.

Veliku zahvalnost dugujemo ovom malom kolektivu  koji ima hrabrosti da drugačije promišlja svijet, da želi da utiče i mijenja  sredinu koja godinama tone u moralnu bijedu i nasilje. Ovo što su nam prikazale i ponudile je izuzetno rijetko na našoj kulturnoj sceni i nadamo se da će imati odjeka i kod šire publike. Ako i ne bude imalo to će više govoriti o samoj  publici nespremnoj na promišljanje , nego o ovom poduhvatu.

18. avgusta 2017. u Bijelom Polju  u organizaciji Snažne mame i Anime održana je prezentacija dokumentarnog filma " Ženski sud - feministički pristup pravdi" u Školsskom centru.

Prisustvovalo je 20 žena. Učestvovale su svjedokinje iz Crne Gore  Maja Jovović , Zaga Matović,Sabina Talović i Rosanda pekovićPrezentaciju je vodila Sanela Rovčanin  a  Ljupka Kovačević je u uvodu ispričala o procesu i značaju Ženskog suda.
Film  je , kao i na drugim prezentacijama , pokrenuo lične priče  i priče o posledicama ratničke politike na sadašnje ekonomsko i političko stanje u zemlji i na poziciju žena.

Na pitanje što bi mogla biti tema Ženskog suda ako bi se napravio u CG najviše prisutnih žena je istaklo nepravedno oduzimanje naknada ženama sa troje i više djece (smatraju da je ugoženo preko 60 000 ljudi - žena i njihovih porodica. Istakle su još institucionalno nasilje i nasilje u porodici.

autorka: Ervina Dabižinović

Još malo pa septembar. Politička klasa (pozicija i opozicija) nam se još nije rekuperala od posjete visokog funkcionera USA. Čaršije u sijesti, skuvane visokom temperaturom, blokirane turističkim automobilima koji kao da su Pensovi tako su zaštićeni.  Do te mjere da se ni kazna turistima ne naplaćuje. Ali zato domaći moraju da prihvate visoke cijene svih usluga, parking da ne spominjem, vodu koje na sreću ima, spenzu i slično, padova na internet mreži, guzvom u saobraćaju, zastojima.... Kad smo kod parkiranja, turiste nađem često i na privatnom plaćenom parkingu. Kaže mi jedan čovjek- Hoćete turizam. Ja baš i ne spadam u te koji misle da je turizam i uslužne djelatnosti nešto što će našoj djeci obezbjediti život. Ali da je državni program razvoja turizam, grana od koje Crna Gora mora da živi, cilj po svaku cijenu pa i bez ozbiljne državne politike razvoja nam tog turizma. Vidi se i na ovom primjeru parking mjestua u sklopu opšteg haosa i dumidece od kolektora u Meljinama. Mogu da se pobijem sa turistom, ali ne pomaže. On je moj pens/ovi ima da mu se smješim i klimam poput premijera. Dakle ja ne živim od turizma, imama samo napast i moram da trpim za opšte dobro, glib, gužvu, galamu, gluposti, gnjev...ima toga još na g. Od onih sam što misle da treba čitati knjige, posebno one koje ubadaju prst u oko svim našim mitovima. Takve su  Sluškinjina priča Margaret Atvud davno objavljena koja je predvidjela postojanje kalifata poput Islamske države ili  knjiga Svetlane Aleksijevič Rat nema žensko ime, koja u mitsku priču o herojskim armijama koje brane otadžbinu unosi ono neophodno ljudsko, jednostavno i najčešće presudno da bi se ta realnost rata predstavila bez slave, pompe, ordena i oslobodilaca koji dobijaju medalje. Dobija se drugi pogleda na ljude i ratove, na herojstvo i trpnju, promrzle prste, otkinute ekstremitete koji se zatrpavaju u zemlju, salon cipele koje su kupljene prije odlaska u rat i koje se obuvaju svaki put kada jenjava borba za uspomenu na bivšu sebe, politiku i državu koja šalje u smrt svoju djecu zbog čega je autorka 8 godina obijala uredničke pragove i niko nije htio da objavi tekst čija svjedočenja mijenjaju boju ponosa svih naših oslobodilačkih bitaka. Nama to ovdje nedostaje. Taj drugi pogled na događaje u kojima smo učestvovali, koje smo sami kreirali sve tako „oslobađajući“ druge od sebe. Sve tako stavljajući prste u tuđi džem. Nedostaje nam i javna kritika na turizam i od njega dalje....

autorka: Ervina Dabižinović

Ustade prije neki dan poslanik depesa u skupštini da pohvali bulumentu predloga zakona o obrazovanju i ekspresno ističući da će iz budgeta države da se izdvajaju pare za vjerske škole. Ova me se priča tiče a tiče se svih nas. Više razloga je tome, ne samo zato što će našim novcem plaćati vjerske škole a da nas nisu pitali, niti zato što vjerske zajednice imaju para od privatnih poslova i donacija iz dijaspore već zato što će mo platili njihov poduhvat da se što krvavije raziđemo, legalno.  Skupštinska većina ovjerila je učenje podjela na vjerskoj i nacionalnoj osnovi. Legalizovala je vladine sporazume o kojima javnost ništa ne zna sa partnerima svih boja, koji im pomažu da opstanu. Zato se trguje mladim tjelima i lončićima nacionalne krve kako bi se potegla puška koja čeka u predsoblju okačena na zidu, i vratila sve one krvave pirove koji nikada nisu privedeni odgovornosti ni na jednoj od zaraćenih strana. I mladi junoša poskoči da to pohvali a da ni ne trepnu nad članom u Ustavu koji nas određuje kao sekularnu građansku državu pa valjda time i sekularnu zajednicu različitih. Ako nije jasno evo da pojasnim radi se o sakrivanju nacionalizma iza uživanja vjerskih sloboda i prava u zemlji koja manipuliše vjerskim i nacionalnim osjećanjima, kad god i kako god se političarima prohtije. Siva ekonomija nacionalizma i koristoljublja nacionalnih i političkih prvaka uz patrijarhalnu krvožednost u ovoj političkoj vukojebini proizvodi učinak koji teško da će mo moći da izdržimo-vraćanje u jame i kopanje po izbijenim očima, zaklanim vratovima i jataganskim sječivima. Tragala sam za tom vješću sjutradan u medjima i saopštenju ministarstva ili izjavi resornog ministar međutim mediji se tom informacijom nisu bavili. Ta tema nije najvažnija ili je to uspostvaljeni prećutni dogovor politike i uredništva. Pa smo selektivno baždareni. Provjeravala sam na više strana da li razumjela i došla do zakona o vjerama i naravno u članu 46 stoji „vjerska škola koja je licencirana, odnosno akreditovana kao obrazovna ustanova, ima pravo na finansiranje iz državnog budžeta, srazmjerno broju učenika, u skladu sa zakonom.", i shvatih već usvojeno u Skupštini a da se ovim novim predlogom završava posao. Zato nije slučajno da su juče mediji javili da je otvoren islamski vrtić u Rožajama. Sada se već materijalizuje ta krv i meso. Možda je mjesto da se sjetim moje prijateljice iz vremena odrastanja u malom primorskom mjestu, gdje nije bilo prekida odlaska u crkvu na vjeronauku u vrijeme socijalizma. Dok je ona bila zauzeta vjeronaukom u crkvi, moja majka je bila decidna nije nikada dozvolila da se igram u to vrijeme na pjaci, jer smo prostor ispred crkve koristili kao igralište, da ne bih ometala sveštenstvo i ljude u crkvi. Svi crkveni praznici i posti koji su se poštovali u njenoj kući bili su mi poznati i bili smo pozvani i odlazili. Ona tih dana nikada nije izostajala iz škole iz đačkog autobusa gdje name je bilo najslađe provedeno vrijeme. Njeni roditelji su i tim danima  išli na posao i nisu pravili problem oko toga. Moje i njeno prijateljstvo nije nikada dovedeno u pitanje zbog njene vjeronauke i krunice i mog ateizma i petokrake. Niti su njeni roditelji mrko gledali na mješoviti brak mojih roditelja.  Niti sam ja bila manje ateistkinjom što sam odlazila na Gospu od Škrpjela, sjedala na ruži vjetrova i slušala more kako udara o rubove otoka. Otok mi je jednako pripadao i ja njemu kao i svim mještanima koji god da su bili. Ateizam moje prodice nije spriječio sveštenika da moju pjesmu uvrsti u zbirku na Gospi sa velikim pjesnicima. Odavajući mi tako beskrajno poštovanje.  Možda je vjere bilo najviše u nadnacionalnoj Jugoslaviji, u tom trenutku mog odrastanja, bez zatezanja, bez siljenja i ulivanja u glavu sa svim strana instant lekcije iz vjeronauke, uvođenja iste u škole ili građenja vjerskih škola i institucija. Moja prijateljica je tada imala veći stepen vjerske slobode i izbora. Bilo je drugačije od ovog danas, kada nas pokušavaju svrstati u kolone, sve mašući nam pred očima tradicijom. Tradicija mi dođe kao zlo koristoljublja koje se kao utvara pojavljuje s vremena na vrijeme i staje između nas. Nekad  smo po broju mješovitih brakova bili prepoznati kao moderna i napredna država. Kažu da se tim aršinima mjeri zrelost jednog društva. Danas je etnička distance verifikovana među ljudima vrlo visoka. Evo su ovjerili vjerskim mecima na legalizovan način uz pokroviteljstvo države. Od kada su nam djecu počeli dijeliliti na vjerske  predškolske ustanove, vjerske osnovne i srednje škole ja znam da političari i popovi na račun ličnih ciljeva,  pojačavaju patrijarhat i primitiviza, čineći nas ruljom. Pa svak svome. Na tlu koje ima dugu tradiciju krvavih okršaja vjerskog i nacionalnog tipa, stasavanje u vjerskim institucijama, jednonacionalnim vrtićima, školama, izvodi na teren naše, vaše i njihove vojnike. Tada se niko neće sjetiti da su ti vojnici  naša djeca. Paljenje požara odvajanjem djece, neće izgubiti oni koji su upalili šibice, tj vjerski i politički poglavari i korifeji, nego naši prijatelji i komšije, svi mi.. Njihova će se djeca školovati i liječiti van ovih prostora, postajat će sve modernija i elegantnija, za njih neće biti vojnih misija u sklopu vojnih saveza. Zato će sirotinjska djeca, podjeljena među sobom, krvariti u ime oca i sina….Zato će se izbjegavati pitanje kako da živim sa sobom kao ubicom jer će mu pop i general podići spomenik u državi koja se diči antifašizmom iz usta njenog nejakog predsjednika. Ili masovnim ubicama spomenik čija rodbina i prijatelji koja ga se sjećaju na javni način, tvrde da je to privatni posjed i lično sječanje na pretka. To je taj nauk uz vjeroispovjedače koji podržavaju u svojim bogougonim pričama poraze kao pobjede, krvnike kao heroje. Nekad je u komšiluku postojao jedan tv i okupljalo se društvo prijatelja i komšija. Nikada fudbalske utakmice nisu bile bolje, nikada navijanje bije bilo konstruktivnije. Prije neki dan su navijači srbijanske politike koja negira ratne zločine i genocide počinjen u njihovo ime, skandirali ratnim zločinima na dan kada su drugi otvarali svoje bolove. Tim iz Crne Gore niej prekinuo meč i odbio da igra u tim uslovima. Nije mu pomogao clan 46 zakona o vjerama. Ta potpuna neosjetljivost za komšiju i prijatelja, čovjeka sa kojim živimo  straši vise od noža ili pucnja. Sada smo domijeli odluku da je njegujemo od malena, da vjerskim prstom bojimo zidove komšijskih avlija, vršimo reviziju prošlosti, odričemo se antifašizma ili ga nosimo na reveru u govoru predsjednika koji nije otišao na spomen obilježja partizanskih grobova gdje leže oni od 16 pa naviše. Uočio bi da su spomen groblja zatrta i zapuštena a tamo leže najdraži iz većine porodica u Crnoj Gori iz ustanka protiv fašizma. Most između vjera neće funkcionisati otvaranjem jednonacionlanih ustanova i razreda. U dojučerašnjem zajedničkom dvorištu onaj mostarski šantićevski most nije više most. To je puka konstrukcija koja ne veže dvije obale već ih definiše da se zna koja je čija. Zar tuga Mostara nije dovoljana, zar sve oko nas  nije  dovoljno da vidimo posledice neodgovornih. Crnogorska neodgovorna politika izvršne i zakonodavne vlasti, pozicije i opozicije može da prođe  jer nema živih proletera sa Ljubinog groba da nas uvjere da zlo neće proći.