autorka Ljupka Kovačević

Vraćam se sa puta iz susjedne države uvučena u njihov politički kontekst i pobune ljudi koji pokušavaju da slobodno misle i djeluju. Pred tunelom milicija zaustavlja vozila iz suprotnog smjera. Neko je ubijen, mislim. Nema straha. Nema užasa. Nema ni druge misli. Isčezlo je čuđenje i   nekadašnja misao da milicija ganja nekog lopova ili u najgorem slučaju nekog ko je pobjegao iz zatvora. Već godinama unazad  milicija nema takvo lice jer krađe su „uspješno snalaženje u datim okolnostima“, a nepoštovanje zakona uobičajeno djelovanje u Crnoj Gori. 

Užasnuta sam, izgleda da je potpuno normalno da se pitate ko je ubijen kada vidite tu miliciju. Milicija postaje siguran znak   da je čovjek brutalno ubijen i istovremeno  znak normalizacije ubistva u našim mislima „neko je ubijen“.

Depersonalizovano i dehumanizovano. Sledeći korak je da  se  već u prvim izvještajima dodaje  sadržaj  „sa ili bez kriminalnog dosijea“, to je izgleda “specifična razlika“ za nas. Da li je zbog te elaboracije brutalna egzekucija manje ili više brutalna i strašna? U šta smo se mi to pretvorili? Podržavaoci/teljke  egzekucija i suspenzije  zakona?

Nekada je živjeti u Kotoru bila  privilegija. Kotor je značio - kulturu, toleranciju prema različitima i mir. Nisu ga doticala nadgornjavanja u kafanama, tuče mladalačkih grupa, bahatost, ni borba za vlast u državi. Ući kroz vrata grada značilo je udisati taj duh,  te vrijednosti i ljepotu i to je valjda ljudima koji su živjeli u gradu bilo dovoljno. Kotorani su voljeli Kotor. Dugo je Kotor odolijevao pohari devedesetih, duh grada se odupirao nasilju i kada su ga ljudi izdavali i zloupotrebljavali. I dok je bijesnio rat u okruženju on je bio utočište za mlade i nenasilne. Do 2006. u njemu se još moglo ljudski živjeti. 

Kada su se ustoličili učesnici „rata za mir“ i postali svjesni da su oslobođeni odgovornosti za zločine koje su činili, sve što je disalo kulturom, mirom i nezavisnošću trebalo je kooptirati  i degradirati. U Kotor su organizovano, pod okriljem vlasti upumpavani akohol i droga jer je postalo jasno da je to način da se duh grada napadne, ugrozi i savlada, da se potčini kulturi nasilja (primitivizma) i mržnje (podjela). Građanstvo se, već podobro izmučeno uništavanjem svega što je značilo sigurnost   i instaliranjem „svojih“ na pozicijama moći, povlačilo  iz grada i od grada. Kotor se više nije mogao braniti, nestali su oni koji su ga voljeli. Ranjeni grad se mogao predati kome god. Nezasita  beskrupulozna politička  elita sa pomagačima iz tame ga je posjedovala  i ne samo oni, nego i oni koji se smatraju predstavnicima  kulture, umjetnosti i akademije  kako bi i oni nešto opelješili.  Za takve, u „novom“ vremenu u „njihovom vremenu“  politika kruzinga je vrhunac  turizma, zarade i razvoja vlastitih domova. Dehumanizacija.  Kotor više ne može biti dom ni za jednog jedinog čovjeka koji ima namjeru kvalitetno živjeti. Nekada se govorilo o elitnom turizmu, o kreaciji i valorizaciji umjetnosti, kulture, ljepote prirode koje je bilo u izobilju u svakom uglu Kotora. To je ućutkano  šatrama, bukom, nasiljem i projekcijom takozvanih klanova. Umrtvljen grad, o čemu svjedoče oni koji ga u hordama obilaze,  i grad nasilja, o čemu svjedoče oni koji u njemu žive. Kriminalizacija Kotora je bila  oružje  političke elite protiv duha mira i tolerancije grada  i lanac smrti kojima prisustvujemo posljednjih godina je vidljivi rezultat dugog organizovanog djelovanja.

Ne mogu da ne mislim da je ubijeni čovjek, kome se mrtvom izvinjavam zbog priče o gradu za kojim žalim, imao samo 5 godina kada je pohara počela, kada su „dobri“ ustuknuli pred nasilništvom i mržnjom i pustili da političke elite, izrasle u  ratu, kreiraju ambijent u kojemu je ono što se Kotoru desilo rezultat njihove borbe za pravnu državu i protiv kriminala.  O tim rezultatima više nego cinične su izjave predsjednika Vlade i odgovornog ministra u susret još jedne nerazriješene egzekucije. 

Brutalno ubistvo čovjeka u gradu je uvijek pucanj u grad (koliko ih je bilo posljednjih godina?). Da li će oni koji su govorili da  vole Kotor,  a nisu znali da ga sačuvaju, znati da zaustave pomahnitali duh kojeg samo prestanak nasilja na svim nivoima može umiriti. Odmah. 

20.septembar

autorika: Ervina Dabižinović

Septembar  u medijskom oku zrcali podvođenje žene (i dame) pod zajedničkog kandidata na predstojećim predsjedničkim izborima. Impotentni politički kurs opozicije iznjedrio je i jednu ovakvu ludost na osnovu koje hoće da profitira zbog neizvjesnosti  na predstojećim izborima. Kome u Crnoj Gori nije jasno da se igraju naduvanom lutkom za manipulaciju, treba da se prisjeti primjera u kojima su žene kandidovane ili obnašale (je li ovo srpska ili hrvatska varijanta zajedničkog jezika?) pozicije u vlasti. Očigledno je kratko političko pamćenje kada su žene u javnoj sferi prisutne vjerovatno iz više razloga. Jedan od njih je  da je to kad god se ženama formalno maše u javnom diskursu uvijek bez sadržaja, bez  odgovornosti i naravno sa površnim odnosom prema onom što se u teoriji zove žensko pitanje. Od pogroma nekadašnje prve predsjednice parlamenta CG, te pogroma političarki koje su mislile svojom glavom, preko napada na aktivistkinje civilnog društva, posebno poslednjeg linča aktivistkinje koji je nezabilježen ikad u istoriji ovih prostora, do štrajka glađu majki pred Skupštinom, koje su kolateralna šteta opozicione politike i pozicione kalkulacije pred izbore, primjeri pokazauju koja ozbiljnost, dubina i odgovornost vlada političkom mišlju u glavama naših vrlih političara svih boja. Svaka koja se usudila da misli sopstvenom glavom i djelovala u skladu sa sopstvenom odgovornošću i mišljenjem bila je osuđena na medijsko čerečenje koje se nikada ne dešava muškarcima. Makar ne na toj razini (jedna od varijanti našeg zajedničkog jezika razumljiva svim našim narodima i narodnostima). Ajde neka se neka kandiduje. Politikantsko traganje za ženom i damom, podsjeća na primjer biranja rasnog psa da se djete igra u bogatoj kući. Pa kad se dijete izigra, bace ga na ulicu.  Slučajevi žena i pasa brojni i istovjetni. Sleduje ulica. I nasilje.

A kako je to kada žena obnaša funkciju pokazuju primjerom žene pozicija kroz par karakteristika - lojalnost lideru, snishodljivost partiji/bratstvu  i sistemu te gubitak integriteta i legitimiteta (pate i opozicionarke od ovih boljki i vole aplauze kada nekog šamaraju). Ozbiljnije od svojih kolega iz partije postaju simbolički sredstvo za čišćenje krvavih košulja, kriminalne rđe i partijskog smeća lišavajući tako odgovornosti sve što dolazi od njihovog partijskog bratstva, i nas mogućnosti za promjenu. A služba neliberalnim profiterima? Ali nije samo to. Bez obzira koliko  u javnosti CG djeluje žena koje su dostojne političkih kandidatura i djelom i znanjem, kreirani politički kontekst svakako da bi potrošio onu koja se kandiduje, što bi se reklo sama od sebe, mimo partijskog mača i liderskog šarma, što bi bio poseban kvalitet. Lideri još hoće da vedre i oblače. Tako prema svojoj mjeri i kreiraju politički okoliš i mjere sve karakteristike moguće još uvijek nepredložene persone. 

Sastanak Savjet održan je 7.septembra 2017 u prostoru NVO Dona Montenegrina i nakon razgovora o rezultatima dosadašnjeg rada usvojen je plan za naredni period:

• ISTRAŽIVANJE – je finalizirano i kao takvo završeno. Raspravljale smo o predlozima koji iz njega proističu dugoročnim ali i kratkoročnim ( prevencija bournout )kao i o nekim metodološkim propustima koje treba definisati kao preporuku za buduća istraživanja. Važna je i  primjedba da smo trebale uzeti u razmatranje i pacijente iz Brezovika tako da u budućnosti treba proširiti uzorak.
• RAD NA ONKOLOŠKOJ KLINICI  - definisale smo  kroz : prisustvo psihološkinje na odjeljenu 1x sedmično ( održavanje kontakata sa ženama i obavljanje prvog intervijua), kao i prisutvo na konzilijumima . Odustale smo od šeme prvog intervijua( suviše glomazan i detaljan) i predložile da fokus bude na shvatanju uzroka, davanju smisla bolesti, promjene u odnosima koje su proistekle iz svijesti o bolesti, snage, teškoće i podršku.
• PREDAVANJA – nastaviti po planu , uz sugestiju da se uključe više organi lokalne uprave koji , po iskustvu, najbolje motivišu građane/ke da prisustvuju.
• RAD U GRUPAMA – Nastaviti sa nastojanjem da se održe grupe u gradovima u kojima smo započeli rad ( Bar, Kotor, Herceg Novi, Nikšić, Podgorica). U Podgorici ponuditi ženama jutarnji i popodnevni termin ( jutro 11, popodne 17) i ukoliko je potrebno formirati dvije grupe. U ostalim grupama racionalizovati prisustvo terapeutkinja (grupa manja od 5 žena jedna voditeljica)

Ponovo smo diskutovale o važnosti porodice i potrebi da se i članovima porodice da podrška. Nismo ovo konkretizovale jer je prioritet   da se stabilizuju i prošire grupe samih žena radi mogućnosti da se u nastavku formiraju grupe samopomoći i intenzivira inicijativa žena koje su u procesu liječenja.

• INDIVIDUALNI TRETMAN – U Podgorici se povećava broj žena koje traže inidividualni tretman pa se treba razmišljati o još jednom terminu ( danu)za rad sa ovim ženama i uključivanju još jedne terapeutkinje.
• OBAVJEŠTAVANJE – nastaviti nastojanja da se uključi veći broj žena. Predlog je da se u dnevnim novinama, na prvoj strani pošalje poziv ženama sa kontaktima... Doraditi fejsbuk profil informacijama.
• SARADNJA SA MEDIJIMA – Ervina i Ljupka razgovarale sa glavnim urednikom Aleksandrom ?... i on je izkazao zainteresovanost za ovu temu, ali nažalost emisija „Zdravlje“ je od prvog septembra ukinuta pa će razmisliti o drugoj formi emisija , predlog je da bude edukativnog karaktera sa temom – psihoonkologija.
• SARADNJA SA SLIČNIM ORGANIZACIJAMA – proširiti saradnju sa organizacijama i stručnjakinjama iz regiona koje imaju dugu praksu u organizovanju grupa i psihoterapijskom radu.  ( neke adrese- NVO Jefimija, NVO Sve za nju ...Nela Hasić, Mira Vilušić, Ljiljana Vukota ) ostaje Studijska posjeta Beogradu –institucijama.
• PREVENCIJA BOURNOUT SINDROMA  -  U analizi istraživanja koje smo sprovele na Onkološkoj klinici skoro polovina ispitanih ima ssimptome koji ukazuju na ozbiljnu mogućnost bournout sindroma.  Predlog je da ponudimo program prevencije za medicinsko osoblje ( 10 seansi). Neophodno je razgovarati sa rukovodstvom Onkološke klinike  o toj mogućnosti . Kroz diskusiju smo zaključile da bi to bilo moguće  a  najracionalnije bi bilo  organizovati grupu u toku radnog vremena, po dinamici rada „najslobodniji dani „ su utorak i petak a najpovoljnije vrijeme 12- 14 sati.
• KONFERENCIJA – kratko smo razgovarale o scenariju za planiranu Konferenciju tj da umjesto konferencije na kojoj bi predstavnike/ce institucija upoznale sa rezultatima  ( po planu) organizujemo dvodnevnu konferenciju naa kojoj bi osim navedenog aktivno uključile i žene iz grupa iz svih gradova  u definisanju strategije za dalje aktivnosti

NAREDNI SATANAK SAVJETA planirale smo za 18.oktobar 2017.

autorka : Ljupka Kovačević ( dnevni list Vijesti , 8.septembar 2017

Evo nam jos jedne „zanimljive „ medijke teme u svkodnevnici svake vrste oskudnosti, naraslih međuljudskih tenzija (ne samo kod nas) i sve pesimističnije sjutrašnjice ( ne samo zahvaljujući našoj političkoj eliti nego i šire). Dva lidera parija u nastajanju ( ili nestajanju ) u svom ličnom javnom  promišljanju  iskazali  su stav  da bi u CG bilo dobro da na predsjedničkim izborima kandidat bude žena (kaže jedan) , dama (kaže drugi).  Ne smije se previdjeti različitost ovih pojmova koju pune vjekovi borbe žena za ravnopravnost , ne sa „gospodom“ nego sa muškarcima. Svako ko čita ovaj tekst zna dobro koja je razlika u Crnoj Gori između „žene“ i „dame“ i nepotrebno je objašnjavati . Onaj ko ne razumije ovu razliku ili je ozbiljno „slijep po potrebi“ ili oziljno glup. Plašim se da je tako i sa onima koji ozbiljno uzimaju u razmatranje izjave ovog tipa a da  politički lideri nisu personalizovali osobe koje su iza njihovih stavova.

 Ali eto , da uslovno prihvatimo tu mogućnost , što znači da isključimo  analizu političkog  konteksta i poziciju žena u tom procesu, kao i analizu vrijednosnog okvira  koji je afirmisan u dugom periodu „kuvanja žaba“ od strane političkih elita što režira naše svakodnevne živote.. Dakle, racionalno,  ništa ne bi trebalo da bude sporno u tome da kandidat bude žena jer je sigurno da u Crnoj Gori u javnom djelovanju postoje žene(   ne mnogo, ali postoje) kojima svakako ta pozicija po kvalitetu njihovog djelovanja više pripada nego muškarcima koji su na javnoj sceni. Lično sumnjam  da bi se i jedna od njih prihvatila te odgovornosti  uz dodatan „mali „ zahtjev lidera  da bude „ujediniteljka“ prevedeno na realno stanje da političari „imaju konsenzus“ oko nje (možda je lakše postići konsenzus oko „dame“ nego oko „žene“?). Što se nje same tiče izgleda  ona se „nema oko čega  pitati“ jer zadaci su definisani za nju . Ne treba ona da predstavlja (vodi) državu nego da bude „majka spasiteljica“(žena koja ujedinjuje)  ili „ukras“ ( dama) opozicije što znači  da bude u funkciji neinventivne opozicije , intrumetalizovana od strane onih koji „podržavaju“. Ona ne treba imati integriteta već samo formaliteta  da bi dobila podršku . Njihova podrška ženama  provjerena  je ne samo po njihovoj volji izostanka žena sa mjesta odlučivanja nego i po njihovom ponašanju - izostanku sa   pločnika ispred skupštine ( ne zna se kako bi bilo da su na pločniku bile dame tako da ćemo morati sačekati da one legnu). Oni znaju  sokoliti žene! Njihova ovjereno poštovanje  i priznanje  ženama – majkama  u parlamentu   je „prizor“ bez konkurencije -rješavanje  nataliteta i socijalnih problema „naknadama „u osvit izbora.  Znamo kako se sprovodi. U osvit novih  izbora žene CG treba da ponovo budu zavedene  „ponudom koja se ne odbija“ tj.svilenim gajtanom koji će ih pridaviti jer se na to računa ( kod nas a i šire).

Znamo da će naredne izbore rješavati mali broj ljudi i da  ni jednoj političkoj partiji nije sigurno . Makar mali broj , makar  samo one koje su  u prethodnoj odluci ( zakonu) zahvalno vidjele „malo sigurnosti i mira u svom životu“ ( najmanje 15 hiljada, nije malo!) i koje su izigrane političkim marifetlucima, dobro će misliti kome će (ilineće) dati povjerenje. Ponude i garancije  moraju biti mnogo ozbiljnije nego ono što smo gledali /e do sada. Dobro bi bilo da partije  tj lideri  opozicije( o liderima se radi- nema liderki )nađu konsenzus  o tome koji su interesi ljudi i što je opšte dobro u Crnoj Gori , kojim smjerom se razavijati, kako dovesti ravnopravnost i blgosatnje u sve svere života  žena pa će lako biti sa kanidatom/kinjom jer će taj/ta biti izraz vlastitog kredibiliteta i njihove volje. U Crnoj Gori ljudi su to na izborima prepoznavali i podržavali  pa će to i naredni put . Sigurno je da mašinerija vladajuće elite više ne funkcioniše na način koji je to ranije činila što  daje dosta prostora ozbiljnoj opoziciji . Ne treba „dizati 

prašinu“ ako nema sigurnog zajedničkog predloga, nije fer.