Podgorica, 30. 08. 2023.

Na današnjem sastanku sa predsjednikom Crne Gore Jakovom Milatovićem, predstavnice nevladinih organizacija Akcija za ljudska prava (HRA), Tea Gorjanc Prelević, Centar za građansko obrazovanje (CGO), Daliborka Uljarević i Tamara Milaš, i Centar za žensko i mirovno obrazovanje ANIMA, Ervina Dabižinović, zatražile su od njega da iskoristi svoj uticaj da se u Herceg Novom podigne spomen obilježje, a na državnom nivou uspostavi Dan sjećanja na žrtve deportacije bosansko-hercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore 1992. godine.

Sastanku je prisustvovao i Alen Bajrović, čiji je otac Osman nezakonito uhapšen u svojoj kući u Bijeloj i deportovan zajedno sa ostalima. Njegovi posmrtni ostaci do danas nijesu pronađeni. Njegovi posmrtni ostaci, kao i posmrtni ostaci mnogih drugih deportovanih izbjeglica, do danas nijesu pronađeni. Uslijed Deportacije smrtno su stradale najmanje 54 osobe i danas, na Međunarodni dan nestalih osoba, apelujemo na nadležne da konačno počnu djelovati u pravcu uspostavljanja pravde za porodice koje ni nakon tri decenije ne znaju gdje se nalaze posmrtni ostaci njihovih najbližih. Predsjednik Milatović je izrazio posebno interesovanje za ličnu i porodičnu priču Bajrovića.

Nevladine organizacije HRA i CGO se uporno zalažu za memorijalizaciju žrtava ovog ratnog zločina još od 2011. godine, kada su zajedno sa tadašnjim istraživačem kršenja ljudskih prava Aleksandrom Sašom Zekovićem, državi prvi put uputile ove inicijative, pošto su i porodice žrtava iz Bosne i Hercegovine izrazile želju za spomen obilježjem.

Očekujemo da predsjednik Crne Gore Jakov Milatović napravi ovaj istorijski važankorak i aktivno podrži ove inicijative.

Podsjećamo da su prošle, odnosno 2022. godine, po prvi put, memorijalnom okupljanju u Herceg Novom prisustvovali ministri iz Vlade Crne Gore - ministar unutrašnjih poslova Filip Adžić, ministar pravde Marko Kovač, ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović, i ministar bez portfelja Adrijan Vuksanović, kao i direktor Uprave policije Zoran Brđanin.

Tada su, poslije 30 godina, članovi porodica žrtava prvi put čuli izvinjenje zvaničnika policije i ministarstva unutrašnjih poslova zbog nezakonitog hapšenja i izručivanja izbjeglica vojsci Srpske Republike BiH.

Time je ispunjena i jedna od tri inicijative za koje su se više od decenije zalagale HRA, CGO, ANIMA i Aleksandar Zeković.

Ministar unutrašnjih poslova, Filip Adžić, tada je javno podržao preostale dvije inicijative nevladinih organizacija da se na mjestu okupljanja podigne spomen obilježje i obilježi dan sjećanja na žrtve ovog ratnog zločina. Međutim, do danas nemamo povratnu informaciju što je Adžić uradio da svoja obećanja ispuni.

Takođe, Skupština opštine Herceg Novi je inicijativu za podizanje spomen obilježja žrtvama deportacije samo jednom stavila na glasanje, i to u junu 2015. godine na prijedlog Dragana Šimraka iz SDP-a. Za inicijativu je glasalo samo troje odbornika, Milica Berberović (SDP) Dragan Šimrak (SDP) i Jovana Šijaković (Izbor).

Ove 2023. godine, obilježavanju 31. godišnjice zločina Deportacije prisustvovali su predsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović i njegov savjetnik Đorđe Radulović, ministar pravde Marko Kovač, ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović, potpredsjednik Vlade za regionalni razvoj i ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović (predsjednik Bošnjačke stranke), državni sekretar u Ministarstvu unutrašnjih poslova Mersudin Gredić, v.d. načelnik Centra bezbjednosti u Herceg Novom Slobodan Đokić, i državni sekretar u Ministarstvu odbrane Krsto Perović. Prisutan je bio i menadžer opštine Herceg Novi, Dušan Vukić.

Zvaničnici Vlade su novinarima pored ostalog saopštili „da Crna Gora više ne bježi od prošlosti već se suočava sa njom“.

Očekujemo da Crna Gora podizanjem spomenika i uspostavljanjem Dana sjećanja oda dužnu počast nevinim žrtvama zločina Deportacije, i tako jasno iskaže opredjeljenje da više nikada ne dopusti da se bilo ko lišava slobode i prepušta smrtnoj opasnosti samo zbog svoje etničke ili vjerske pripadnosti.

Tea Gorjanc Prelević, izvršna direktorica Akcije za ljudska prava (HRA)
Daliborka Uljarević, izvršna direktorica Centra za građansko obrazovanje (CGO)
Ljupka Kovačević, koordinatorka Centra za žensko i mirovno obrazovanje ANIMA

Priznajem, iznenadilo me. Sve je bilo na svom mjestu, i stajling predsjedničkog para i ponašanje. Malo kreativnog rješavanja nelagode dok se čeka, ili tačno vrijeme početka govora, ili određeni gosti koji zbog potrebe da budu u fokusu i čekani, moraju doći poslednji. Tim malim gestom bliskosti par je postao vidljiv. Možda je ta kratka razmjena dodira u plesnoj figuri bila najava onoga što će se desiti. Predsjednikova žena je progovorila. Milena Milatović se obratila javnosti. Obratila se neprotokolarno i uvela žene Crne Gore na mjesto koje im po pravednim protokolima odavno pripada. Dala je svima do znanja da ona iz uloge koja joj je namijenjena neće biti samo dekor za sliku predsjednika i njegove svite već osoba koja hoće nešto da kaže jer vjeruje da je to važno za sve. I to je bilo to. Usudila se. Oni koji su gledali prenos prijema 13. jula (i muškarci i žene) su zastali, na trenutak zbunjeni time što se desilo i u konsterniranosti odslušali ponešto od onog što je rekla, spontano komentarisali, najčešće uobičajenim ućutkivanjem žena ( nije vrijeme, nije mjesto, nije način da govori). Postalo je zanimljivo isčekivati komentare koji se u ovoj situaciji nikako nisu mogli svesti na uobičajeno komentarisanje izgleda i odjeće predsjednikove žene.

Ono što je slijedilo nije me iznenadilo. Kontekst stanja svijesti, malograđanština i patrijathat, u kojem je predsjedinikova žena, odlučila da govori isčitavao je standarde i protokole. Tišina zvaničnih analitičara je bila indikativna, neuobičajen nastup i značajne poruke govora su izbrisane. Predsjednički par je svojom jedinstvenošću te večeri pomjerio sliku dominantnog muškarca Crne Gore. Porodičnom situacijom dao Mileni Milatović patrijarhalni kredibilitet pa se njen glas nije tumačio incidentnom situacijom koja ugrožava ugled predsjednika. Oslonci su bili poljuljani. Majka (činjenično) koja u svom javnom obraćanju ne daje toj ulozi neprikosnovenu vrijednost (naslušali/e smo se tih priča) već drugačiju ulogu i značaj žene za društvo kao i gestovi bliskosti ljubavnog para (mrzožencima nepodnošljivi) poremetili su ubitačni sklad nepromjenjivosti dominacije i potčinjnosti. Tišina zaokruži sadržaj govora Milene Milatović koji je u svim glavama žena i muškaraca jasno odjeknuo porukom – Ja hoću i imam nešto da kažem.

Trebalo je sačekati da se razbistri pogled. Razbistrio se. Žena ima grudi i bradavice. Bradavice postadoše tema kao i suvišna rasprava (odbrana) oko šava. Proteći će još vremena da se mizogini erotizirajući i moralizirajući umovi umire i da jedna žena bez zazora javno kaže – Da ovo su moje bradavice, moje žensko tijelo. Ja odlučujem koliko i kako ga izlažem pogledu, ko će da ga dira i ko će da ga koristi za zadovoljstvo ili hranu.

Ovo ne umanjuje značaj čina Milene Milatović, ni istinitosti sadržaja govora koji je nesporno značajan i ohrabrujući svim ženama koje razumiju poziciju žena u Crnoj Gori i provokacija svim muškarcima (a i ženama) koji je nerazumiju. Teško se mijenja svijest koja oduzima pravo žena na vlastito tijelo i koja njihovu tjelesnost zloupotrebljava sa namjerom da ih ućutka, onemogući njihove namjere da učine svijet boljim mjestom za život i ospori pravo na odgovorno javno (političko) djelovanje. Zato je hrabar ovaj iskorak koji je osvijetlio mrak limitirane ratničke svijesti i licemjernog građanstva. Treba nam učiti...

Ljupka Kovačević, aktivistkinja Anime