NAGRADA ZA ZLOČIN – PONIŽENJE ZA ŽRTVE

Rat u Bosni i Hercegovini  počeo je 6. aprila 1992. i prema „Bosanskoj knjizi mrtvih“, ubijeno je 95.940 ljudi, a od toga 81% Bošnjaka, 11% Srba , 7% Hrvata. Protjerano je 2 miliona ljudi, silovano preko 20.000 žena ... Na žalost, žrtve teških zločina i dalje nisu dobile pravdu. Neke presude Haškog tribunala (posebno Perišić, Karadžić, Šešelj...) podstiču nekažnjivost zločina, vrijeđaju dostojanstvo žrtava i preživjelih.

Najnovija  presuda Vijeća Haškog tribunala  od 31. marta 2016. kojom se zaštitno lice politike etničkog čišćenja i genocida sa prostora bivše Jugoslavije Vojislav Šešelj oslobađa po svim tačkama optužnice za ratne zločine predstavlja skandal bez presedana. Ovom presudom jača nacionalističko-militaristička klima u cijeloj regiji i dodatno se produbljuje etnička i svaka druga netrpeljivost.

Ovom presudom duboko su ponižene žrtve Šešeljeve zločinačke ideje „Velike Srbije“. Vijeće Haškog tribunala je iznevjerilo ideju pravde i princip kažnjivosti zločina,  a agresivni rat i etničko čišćenje proglašeni su legitimnim oblicima ponašanja.

Čestitka slobode Šešelju  od strane premijera Crne Gore, Mila Đukanovića, podrška je politici koju je Vojislav Šešelj zagovarao i zagovara, i doprinos atmosferi nekažnjivosti  ratnih, ali i drugih vidova zločina koji u kontinuitetu daje vladajuća elita na čelu sa premijerom. Cinično je u Crnoj Gori zagovarati revizije sudskih presuda ratnih zločina počinjenih na teritoriji Crne Gore  a istovremeno podržavati inspiratore i učesnike  ratnih zločina i etničkih čišćenja koji su doveli i do zločina Crne Gore i u Crnoj Gori.

  1. do 3. aprila 2016. u Hotelu SIND,Muo, Kotor

FEMINISTIČKI DISKUSIONI KRUŽOK

1, 2. i 3. april 2016.

Hotel SIND, Muo, Kotor

U skladu sa potrebama svjedokinja na Ženskom sudu/ŽS, aktivistkinjama ženskog pokreta, pozivamo te da učestvuješ na ovom susretu, koji organizuje Anima, Kotor u saradnji sa Ženama u crnom, Beograd.

Ovaj feministički diskusioni kružok/FDK nastavak je naše feminističke prakse njegovanja etike brige, jačanja uzajamne podrške i solidarnosti. I ovaj feministički kružok teži širenju prostora za zajedničko sticanje znanja, kritičkog promišljanja, postavljanje pitanja, uvećanja kolektivne moći i aktivističke snage feminističkog pokreta. Cilj ovog kružoka je takođe da nastavimo zajedno da radimo na sebi, da učimo o feminističkom pokretu, diskutujemo o položaju i realnosti ženskih života.

autorka: Ervina Dabižinović

Puno je  ćutanja koje treba prekinuti- Odri Lorde

Mojoj majci su talijanski fašisti  zapalili kuću u drugom ratu. Umrla je nije oprostila. Dugo sam vodila mučne razgovore sa njom jer je tu činjenicu pominjala kad treba i ne treba, u mom odrastanju, bilo kojom prigodom do dogmatskog odnosa da čak ni RAI nije dugo gledala.  Bila je neumorna u pominjanju rata. To njeno ponašanje i unutrašnji doživljaj u potpunosti sam negirala, iako je od kraja rata 1945 do mog rođenja prošlo je  svega 18 godina. Onda smo ratovali devedesetih, palili krali i ubijali što se stiglo  sa jasnom mržnjom prema drugačijem, sočno začinjenom  vjerskim  solima.  Ona je umrla rukom crnogorskog tranzicionog zdravstva, nedodirljivih  čija odgovornost nikada nije prozvana, nesretna što se rat i zločin ponovio. Taj nas je događaj porodični dotukao kao i oni prije tog. Familija rasuta,  sve granice zatvorene, izbjegličke godine moje sestre, nemogućnost zaposlenja, gubitak egzistencije i najboljih godina.  Političare  pominjem odlukom,  samo  da se izvedu pred sud. Incidentna je situacijanaći se na okruglom stolu na kojem o pomirenju  u regionu,  treba da daju odgovor oni koji su  uključeni u ratna dešavanja, podržavatelji i saučesnici je otvorila moja sjećanja. Njihova neutvrđena odgovornost pokrenula je moj bijes i tugu u istom trenu. Mislila sam na  R. na S. na J.  na S. na M. , na B.na C.Na sve tramatizovane žene  i njihovu djecu, sekundarnu viktimizaciju preživjelih …neka mi oproste one koje nisam pomenula, a preživjele su  zločine i stradanja,  smrti u njihovom kućama na najstrašnije načine, ubijanja uništenja, genocida, zločina protiv čovječnosti, ratna silovanja  i svega onog što poznaje pravo. Mnogo je ćutanja i  previše negiranja. Mislila sam  evo nekih od tih ljudi, iz devedesetih koji su bili uključeni u događaje. Evo nas svih  sa prebrojavanjem u sebi na kojoj strani smo bili i zašto?  I mislila sam pred vama moramo stajati ali prije svega zbog istine koju moramo priznati i odgovornosti koja mora da se utvrdi. Vaš život traži   pravdu i priznanje kako bi se trauma mogla  otvoriti i secirati.  Priznavanje zločina počinjenog u naše ime, priznanjem zločina.  Važno je priznati  BOL i traumu, za izgubljenim, za mjestom, za mogućnoću da se živi bez uzdaha, zbog   pokušaja da se normalizuje  buduće vrijeme.  Važna je odgovornos utvrđena i donesena  presuda. Tada zločin postaje zločin, a ne naslijeđa.  Prestaje da bude laž i obmana  odbrane  u ime višeg cilja. Političari iz devedesetih  još imaju moć da negiraju, traže da se o tome ne govori,  da se navodno ne bi uznemirila zajednica. Poriču značaj politike  sjećanja  koja predstavlja, čin   postavljenja  ploče na centre bezbjednosti odakle su napravedno u smrt odvođeni ljudi,  da  bi opominjala buduće …Da bi nam se komšije vratile.  To je primjer drugačiji  od spomenika svima. U našem ratu zna se ko je bio ubica a ko je bio žrtva. Treba da nas uznemirava kada uz ubijenog,  spomenik predstavlja i ubicu.  Srđan Aleksić je izgubio život jer je to znao.