Povodom 21. septembra, Međunarodnog dana mira, Centar za žensko i mirovno obrazovanje - ANIMA Kotor, upućuje sledeći Proglas javnosti Crne Gore:

  • Današnje vrijeme zahtijeva od nas veliki stepen zrelosti i odgovornosti.
  • Niko punoljetan više nikada ne bi trebao reći – da nije znao!
  • Rad na održavanju mira mora početi sada i ovdje i mora početi sa tobom!
  • Mora početi sa NE – nacionalizmu, klerofašizmu, militarizmu, kriminalu, diskriminaciji!
  • Patrijarhatu na svim nivoima! Korupciji na svim nivoima!
  • Mora se pokrenuti energija mira, povjerenja;  promocija demokratije, širenje prostora ljudskih sloboda,  ljudskih prava i solidarnosti,  permanentno raditi na vlastitoj odgovornosti!
  • Bez straha, bez nasilja, bez lojalnosti, bez prešutkivanja i poricanja.
  • Najveća prepreka stvaranju mira je pasivnost!

Po emitovanju spota pokreta za nezavisnu Crnu Goru  upitala sam se kakvu poruku sam dobila i da li su svi stali u moju, tvoju, našu, vašu i sl. Crnu Goru.  Po spotu koji sam vidjela, u Crnoj Gori kad su u pitanju žene, žive samo majke. Kod  duboko ukorijenjenog agresivnog  patrijarhata  pretočen u autorstvo,  u  kako neki vole da nazovu stanje umjetnosti u Crnoj Gori - postmodernizam. Spot koji sam vidjela po znanju koje imam odgovara samo konzervativcima  i  onima koji žensku ulogu vide jasno definisanom majčinstvom kao osnovnim i jedinim kvalitetom za žene.

Dana 22. 09. 2004. godine, na prvoj strani dnevnih novina  «Dan«  osvanula  je naslovnica »Crnogorke abortiraju kćerke». Onaj koji je želio da sazna više, osim ovog da Crnogorke abortirajku ćerke, mogao je da pročita na 10. strani u rubrici «Povodi», da je «moral u posrnuću - genetsko utvrđivanje pola radi eliminacije ženskog ploda, uz potenciranu naslovnicu, «Crnogorke namjerno abortiraju kćerke«,  a u prilično nejasnom i kofuznom tekstu,  informaciju o tome kako se neke žene u Crnoj Gori odlučuju za namjeran prekid trudnoće kada se obavijeste o polu  ploda.

Jesenjin, Majakovski, Miljković i sl. pisci su izvršili samoubistvo i bili  opterećeni melanholijom i depresijom svog vijeka. Hemingveja i Bukovskog je ubio alkohol, i ne  samo njih. Dostojevski,  za mnoge najveći pisac dvadesetog vijeka  imao je  dijagnozu. Svi su bili genijalci, ali nikad niko nije razmatrao njihove dijagnoze i njihove odluke o životu i smrti. Njihovo «privatno ludilo« nije ni uljepšalo niti umanjilo njihov talenat. Zato se stereotipno i senzacionalistički,