Važno je da se na početku ovog pisma predstavimo:

Maruška Drašković, psihološkinja, psihoterapeutkinja;

 

Ljubomirka - Ljupka Kovačević, psihološkinja;

 

Verica Mirović, psihološkinja;

 

Ervina Dabižinović, psihološkinja, doktorka rodnih studija;

 

Julijana Cicović Maslovar, psihoterapeutkinja, doktorka razvojne psihologije.

Iza nas stoje godine obrazovanja o traumi, rada sa traumatiziranim i aktivizma. Stoje naši apeli i inicijative koje su ignorisane i napadane od strane onih koji su profitirali (zauzimali razne pozicije u zdravstvu i Vlasti) na bespomoćnosti i nesreći ljudi koji nisu mogli da kontrolišu ili nisu znali da se brane od nasilja.

Svi u Crnoj Gori znaju za tragediju na Cetinju 12. avgusta.

 

Kao grupa stručnjakinja koja je značajan dio svog profesionalnog rada a i života posvetila radu sa traumatiziranim osobama, ukazivanju na teške posledice potisnutih trauma na zajednicu, osjećale smo se prozvanim i odgovornim da ponudimo Program koji bi na sveobuhvatan način pokušao da ublaži posledice događaja na konkretne ljude, njihove porodice i Cetinje u cjelini. Zna se da u takvim slučajima u humanim zemljama postoje protokoli psihološke pomoći ugroženima (svim sudionicima – od pružaoca pomoći, do žrtava, njihovih porodica i porodice zločinca) kako bi se izbjegli ili makar umanjili simptomi posttraumatskog stanja i kako bi se zajednica u kojoj se zločin desio integrisala i zacijelila.

 

Htjele smo da se angažujemo. Kako smo članice nevladinih organizacija smatrale smo da nije primjereno da to bude projekat koji treba da nudimo donatorima već smo mislile da Vlada, Opština i Ministarstvo zdravlja treba da podrže naš program i stanu iza tragedijom obilježenih ljudi i daju šansu novom i drugačijem pristupu traumi i traumatizovanim ljudima. To što se desilo a i ono što se može desiti u budućnosti je u domenu odgovornosti navedenih institucija kao i podrška koju mogu pružiti.

 

Tok aktivnosti:

 

15 do 18. – Okupljamo se, dogovaramo korake prema odgvornima i pravimo nacrt programa. Svjesne smo da će se program aktivnosti mijenjati i prilagođavati potrebama ljudi na terenu.

 

19. avgusta – Telefonski tražimo prijem kod predsjednika Vlade i Gradonačelnika Cetinja.

 

22. avgusta u 12 sati – Prima nas zamjenik Gradonačelnika Cetinja, Miša Mudreša. Obavještavamo ga o našim namjerama. On nas o preduzetim mjerama (formiran tim od psihijatra I dva psihologa/škinje kojima se ugroženi javljaju). Objašnjavamo da takav pristup kod masovnog nasilja ne dovodi do adekvatne pomoći u zajednici. Obećava da će razgovarati sa Gradonačelnikom i da mu pošaljemo finasijsku konstrukciju.

23. avgusta - Poslale smo finanijsku skicu zamjeniku Gradonačelnika Cetinja (oko 10.000€ za period oko 6 mjeseci u kojem su planovi podrške za : direktne žrtve i njihove porodice, mještane koji nisu direktne žrtve ni njihove porodice; za porodice I pojedince u posebnom riziku – porodice i rodbina izvršioca; djecu ;pomagače – policiju i medicinsko osoblje). Istog dana šaljemo mejlom pismo Ministru zdravlja Dragoljubu Šćekiću i Predsjedniku Vlade Dritanu Abazoviću u kojem ih obaveštavamo o našem predlogu i tražimo sastanak.

25. avgusta – Vlada održala tematsku zatvorenu sjednicu o tragediji na Cetinju 12. Avgusta. Obavještavaju javnost da postoji tim stručnjaka i da su opredijelili 100.000€ za socijalnu podršku, treba da formiraju komisiju koja će da dijeli novac !

28. avgust – Zahtijevamo pismeni odgovor od zamjenika Gradonačelnika Cetinja.

 

29. avgust – Zovemo zamjenika Gradonačelnika koji obećava odgovor do kraja dana ali to nije uradio. U usmenom odgovoru obavijestio nas je da nema novca u budžetu, da treba da se raspiše tender i uputio nas je, kao NVO, da pišemo projekat Ministarstvu zdravlja!

 

8. septembra – Insistiramo na prijemu kod Ministarstva zdravlja i kod predsjednika Vlade. (predale pismeni zahtjev na Ahivi Ministarstva zdravlja i Kabinetu predsjednika Vlade).

 

16. septembra – Dobijamo odgovor Ministarstva zdravlja, formalno sa zaključkom -Ministarstvo zdravlja trenutno nema opredijeljena budzetska sredstva za navedene aktivnosti ali ćemo svakako razmotriti ukoliko se stvore uslovi u daljem radu.

 

Slušamo svakodnevno kako je važno da režimski ljudi obilaze razvijene zemlje da bi upoznavali funkcionisanje drugih sistema i godinama znamo da ništa od toga neće da implementiraju u Crnoj Gori. Godinama se govori o timovima za krizne intervencije i pomoć pomagačima ali novca za te svrhe nema. Uvijek ima novca u izobilju za partijske delegate ali nikako za zdravstvo i obrazovanje.Na kraju uvijek slijedi njihov zaključak da je mentalitet naroda sporan i da kod nas ne može biti napretka.

 

Želimo da crnogorska javnost zna da smo pokušale da sarađujemo sa sistemom, da znamo kako se pruža podrška u državama u kojima su ljudi važni, da smo bile spremne da pokušamo da uradimo više od čiste forme za žrtve dešavanja na Cetinju i ne samo pojedinačno, da smo bile svjesne da je to veliki izazov i uprkos toga htjele smo da damo šansu da se jedna tragedija ne završi novim tragedijama već iscjeljenjem zajednice. Nisu htjeli. To je jasan odnos metastazirane borbe za privilegije i vlast prema psihološkom razvoju i pomirenju onih od kojih zavise.

U Morinju u zgradama vojske JNA bio je Sabirni centar za zarobljenike iz Hrvatske u periodu od oktobra 1991. do avgusta 1992. - to je činjenica. Činjenica je i da su tamo nepotrebno zlostavljani zarobljenici i postoji sudski dokument u vidu konkretnih presuda o tom zločinu kao i svjedoci koji su javno progovorili ali i oni kojii danas šapuću o tome što se tamo dešavalo. Činjenica je da je to na teritoriji Kotora i države Crne Gore. Sve drugo je politička manipulacija.

Kako Morinj pripada Kotoru i odnos prema zločinima koji su se tu desili su prvenstveno odgovornost rukovodstva Kotora i građana/ki Kotora u kontinuitetu od 91 do danas. Odnos prema tom zločinu svjedoči o odnosu prema političkoj, moralnoj i metafizičkoj odgovornosti ljudi koji su bili svjedoci tih dešavanja ali i o moralnoj i političkoj zrelosti onih koji su rukovodili Opštinom.

Zastrašujuće je ali i potpuno logično da ideološki sledbenici „pohoda na Dubrovnik“ kako se nije desio proces suočavanja, ni osvješćivanje građana Kotora o tom zločinu, za naslednike imaju ubijeđene nacionaliste koji danas tvrde da su oni glas „stanovništva Boke“ kao što su i tada bili i još uvijek vjeruju da je Lora u granicama njihove države i da oni imaju dužnost preispitivati zločine koji su se desili u drugoj državi a da prije toga ne urade to u svojoj. Ovo je moguće zahvaljujući isključivo interesu bivše političke elite koja je godinama do savršenstva dovela manipulaciju nacionalizmom zarad prikrivanja kriminala i korupcije. Formiranje kriminalnih klanova u Kotoru – umjesto istine o Morinju !Sad je kasno da se vrate na početak i svima je to jasno.

Aktivistkinje smo ANIME koje u kontinuitetu inisistiraju na suočavanju sa zločinom u Morinju zato što nas prvestveno profesionalno znanje čini obaveznim prema mentalnom zdravlju Kotorana a onda i prema žrtvama i zločincima. Znamo iz teorije i prakse koliko ratne traume iz prošlosti utiču na stvaranje i ponavljanje istih trauma u sadašnjosti i budućnosti, kao i što treba raditi da se ne ponove. ANIMA je upozoravala godinama na višestruke posledice zaobilaženja tranzicione pravde i suočavanja sa tim zločinom na život i razvoj Kotora. Imala niz inicijativa u tom pravcu i uporno obavještavala o godišnjicama zločina. Niko iz opštinskih a i partijskih organa nije htio čuti. Nije bilo profitabilno! Sada je profitabilno i jednoj i drugoj strani!

Rezultati takvog odnosa i slika nedostatka političke i moralne odgovornosti prema zločinu devedesetih ( napad na Dubrovnik i Logor Morinj) je današnja slika Kotora – mrtvog grada u funkciji političkih elita, njihovih ideja i vidika razvoja. Ignorisali su sve inicijative Anime vjerujući u svoju nadmoć i sposobnost da kreče istoriju i lažu ljude u skladu sa svojim potrebama. Danas nažalost i „naslednici“ rade isto, prisvajaju sve što se prisvojiti može, negiraju sve što je različito prave novu projekciju lažne realnosti kao što je da ta da se u Morinju nije desio ratni zločin i da se to ne treba znati i obilježiti.

Javno želimo reći, pa neka bude samo naš glas (nije prvi put) – Stanovnice smo Kotora duže od onih koji opravdavaju zločine i koji ne poznaju granice ni svoje, ni svojih, ni države u kojoj žive. Tvrdimo da je u Morinju bio zločin, da je obilježio Kotor sramotom i nasiljem i to više zbog ćutnje nego zbog događaj. Istjerani „tradicionalni mir i toleranciju“ se više nisu vratili ovdje. Dan danas ta ista politička i moralna misao ne dozvoljava da se istina zna i da Kotor nastavi tamo gdje je zaustavljen devedesetih. Želi se eliminisati svaki civilizaciski čin koji nije iznjendren iz skuta nacionalista. Želi se eliminisati sjećanje i misli svih onih koji drugačije misle u ime nove zločiniteljske političke realnosti.

 

Smatramo da je većina stanovništva Kotora umjesto što se povinovala „zarad mira i tolerancije“(konformizma) nesposobnim i nedobronamjernim političarima morala na svaki način insistirati na suočavanju sa zločinima devedesetih u Kotoru iako nije lako.

Sigurno je da ni nekadašnji grad Kotor a ni svijest i duh Kotora ne bi bili na nivou opravdavanja zločina činjenih u naše ime!

Aktivistkinje ANIME - Ljupka Kovačević i Ervina Dabižinović

16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama" je globalna, svjetska kampanja koju obelježava preko 100 država svijeta. Kampanja počinje 25. novembra Međunarodnim danom borbe protiv nasilja nad ženama i završava 10. decembra Međunarodnim danom ljudskih prava.

 

25. novembar proglašen je Međunarodnim danom borbe protiv nasilja nad ženama na prvom sastanku feministkinja Latinske Amerike i Kariba (Feminist Encuentro) održanom u Bogoti 1981.g. Žene su govorile o porodičnom nasilju, silovanjima i seksualnom zlostavljanju. Govorile su o nasilju koji žene trpe pod režimima, uključujući torturu i nasilje nad političkim zatvorenicama.

 

25. novembar je odabran kao dan sijećanja na sestre Mirabel (Patriu, Minervu i Mariu Teresu) koje je brutalno ubio diktator Rafael Trujillo u Dominikanskoj republici 1960. Godine 1999. Ujedinjene Nacije su rezolucijom 54/134 službeno potvrdile 25. novembar kao Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama.

 

2022. godine u Crnoj Gori, na radionicama žene govore o nasilju, koje još uvijek ne uključuju političku torturu režima ali nije daleko ukoliko se nastavi u smjeru neodgovornog odnosa vladajućih političara prema nasilju nad ženama.

 

Biramo da se obratimo zadnjeg dana Kampanje, 10. decembra na Dan ljudskih prava, jer u Deklaraciji o ljudskim pravima se pozivaju svi narodi na priznanje urođenog dostojanstva, te jednakih i neotuđivih prava svih članova ljudske zajednice kao temelja slobode, pravde i mira u svijetu. Kod nas su sva ta prava uzdrmana a dostojanstvo srozano. Nema institucije koja bi se bavile nasiljem nad ženama, ni pravima, ni slobodama. Time se bave rijetke nevladine organizacije koje još uvijek istrajavaju na tom putu. Ostaje samo ulica.

 

Izaći ćemo 10.12.2022 u 12 sati na Trg od oružja ispred stuba srama u Kotoru da svojim tijelima iskažemo protest protiv izostanka stvarnih instutucija i odgovornih političara, koji svojim nečinjenjem prije svega podržavaju nasilje nad ženama a onda i nad svima drugima.

6.decembra 2022 godine navršava se trideset i jedna godina napada na Dubrovnik.

 

Pamtimo ubijanje grada i ljudi.

 

Združene snage JNA, crnogorske teritorijalne odbrane i paravojnih formacija Crne Gore i Istočne Hercegovine, uspostavile su totalnu blokadu. Stanovništvo je ostalo bez vode i struje i bez mogućnosti primanja humanitarne pomoći, bilo kojim putem.

 

Od 1. oktobra do 20. novembra, sistematski su granatirana, pljačkana i spaljivana sela Konavala i Primorja. 50.000 stanovnika/ca je protjeterano iz svojih domova i mučeno prozvoljnim granatiranjem, glađu, hladnoćom i isleđivanjem. Zarobljeni ljudi su mučeni u logorima u Bileći i Morinju.

 

Najžešći napad na Stari grad bio je 6. decembra i trajao je 12 sati. U tom napadu ispaljeno je preko 5000 projektila, kasetnih i sumpornih bombi, koje su zabranjene međunarodnim konvencijama. Uništeno je 30 % Starog grada, a do kraja opsade poginuo je veliki broj građana/ki. Opsada iz vazduha, sa kopna i mora trajala je do maja 1992. Namjera političkih vođa iz Podgorice i Beograda bila je da silom stvore “Dubrovačku republiku” koja bi bila priključena “Velikoj Srbiji”. Mi nećemo zaboraviti činjenice koje moraju da se unesu u udžbenike istorije kako se ne bi ponovilo i da bi nas podsjećalo na zlo učinjeno u naše ime našim komšijama.

 

Za zločine u Dubrovniku, u Haškom tribunalu osuđeni su general Pavle Strugar i viceadmiral Miodrag Jokić. Republika Srbija je odbila da sudi ratnom gradonačelniku Trebinja Božidaru Vučureviću. Crna Gora je za zločine u logoru Morinj osudila nekolicinu direktnih izvršilaca a za Dubrovnik nije ni pokrenut istražni postupak. Tužilaštvo ni jedne ni druge države nije, trideset i prvu godina posle zločina optužilo planere, organizatore i naredbodavce granatiranja Dubrovnika.

 

Trideset i prva godina je od sramnih stranica crnogorske istorije a zajednica se još nije suočila sa prošlošću. Grade se novi razdori u našem dvorištu kako bi politička elita mogla da vlada našim sjećanjem i životima. Podsjećamo građane/ke na ovaj zločin jer znamo da preuzimanjem potpune odgovornosti, utvrđivanjem istine o dešavanjima devedesetih i razvijanjem kulture sjećanja možemo doprinijeti ozdravljenju zajednice i razvoju mira.