Autorka: Ervina Dabižinović

Večernja šetnja mi dođe kao zagrljaj osobe koju davno nisam vidjeli. Šetnja mi pokazuje jasan stav da smo se odlučili da poboljšamo sopstveno zdravlja u političkom smislu. Šetnja me povezuje sa svima koje do tada nismo znali da postoje. Sa vilajetom u ulicama gradova na sjeveru i škurom bandom na jugu. Sjenima četinara i sjenima preostalih palmi na Primorju. Šetnja smanjuje moju usamljenost i odustajanje kada dođemo do slijepe ulice da sve nema smisla i da su jaki i da su beskrupulozni i da imaju sve poluge u sistemu. I imaju. Sjećam se korzoa u Kotoru nakon škole. Taj prostor u krugu, kolona u dva pravca u kojem nisi mogao izbjeći pogled i sakriti se. Očekivano viđena, ugledala. Ravnopravno gimnazijski profesori i njihovu učenici/ce. Komšije, poznati i nepoznati koje smo na korzou upoznavali iz blizine ili daljine. Zato ne dam šetnju. Ne dam svoje krugove. Veliki broj ljudi govori i piše važne stvari oko riješenja krize u Crnoj Gori. Pišu i ovako i onako. Mediji podrzavaju jedane drugi druge. Osuđuju, prebaciju. I svi se pitaju, svi imaju svoj stav u odnosu na otpor na ulicama podgorice. Veći broj obesmišljava taj korzo Odupri se. Jutrom dok čitam novine svađam se sa ekranom lap topa ili tv-a. Ti jutarnji razgovori koji počinju od 5 sati u druženju sa autorima i autorkama koje volim da čitam, prekidani su obavezom da napišem tekst koji mi se moguće ni ne piše, projekat od čijih aplikacija mi je već muka, naučni tekst za koji mi treba više od jednog jutra u zemlji gdje je svaka informacija sumnjiva, a referenci malo...Odgovor na pisanje u medijima. Ta jutra povređuju. Tek informacije sa ekrana. Vidi ovaj dan vidi ovo ludilo. Smjenjuju se birokratski jezik onih koji slijepo vjeruju u to da EU ima riješenje u besmislenim skrivalicama kakva je unapređenje monitoringa za „šampione demokratije“ kako to vidi adresa na koju se pozivaju analitičari/ke...Nije problem metod već misao da nam sve zavisi od autoriteta sa strane koji nas zbog svojih planova proziva šamiponom kao mrkvica za Buridanovog magarca.Sve je to slobodna zona za našu tridesetogodišnju okupaciju i otetost. Za našu ludačku košulju. U tih trideset godina dogodilo se mnogo čega što smo već sjutradan ili nakon nekog izvjesnog vremena zaboravljali jer je bilo sam uzas. Sama ne mogu da se od devedesetih do danas sjetim u slikama koji su to sve društveni procesi i prepreke bili pred nama od rata u Jugoslaviji, pokušaja tranzicije, inflacija, blokada, izolacije i sankcija, hapšenja Miloševića, Karadžića ,mladića...bombardovanja....Bili su to izduvni gasovi koji su nas gušili, kojim smo i čijim smo to političkim i ekonomskim „konfetama“ riješenjima bili zasipani. Koje smo sve izduvne gasove evropskih birokrata i naotovskih aviona, morali da udišemo a bili su pomoćna pluća za naše balkanske gladijatore i klanice. Sve naše male zemljice gutaju poniženje i jedu pomije birokratskih apartčika kao velike istine koje nas poražavaju a mi se i dalje pozivamo na unapređene monitornige...Na otpad koji nam se uvaljuje u naše šume i rijeke. Na pijace polovnih automobila dovezenih iz Evrope koje kupujemo. Pogled mi seže na industrijsku zonu Bijelog Polja, Pljevaljski okovratnik izduvnih gasova koji dave ljude, uništenu obalu i potopljene seke gdje sam se kupala, preimenovano i devastirano bokeljsko kulturno blago, pokradeno muzejsko blago, neznaveno uništavanje svega do čega se dotaknu...Najteže podnosim odliv mladosti. Unapredjeni monitoring neće zaustaviti naše balkansko smeće da prožima sve oko nas. Neće ga zaustaviti niko iz Evrope jer naša teritorija (Jugoslavija) postoji kao kontejner evropskog otpada. Zar se to ne vidi sa Lovćena i Durmitora. Udruženo sa našim političkim otpadom (koji je očigledno shvatio stvar), politikama devedesetih koje su proizvele tridesetogodišnji rezim, metod vučićevske političke maskarade u još jednog balkanskog diktatora. Ni našim perjanicama iz CG koji unese badnjak nema premca u ovom komadu koji se izgleda po njihovom libretu ne može završiti bez krvi i prebrojavanja špijuna i izdajnika u sopstvenim redovima. Pripane mi muka u koje su nas sve vilajete uspjeli uvjeriti. Nećemo da se sjećamo vrijednosti i principa koji su nas držali makar toliko da nismo roblje i bez dostojanstva. Nekako smo zaboravili i ostavili ono po čemu smo se prepoznavali. To je najgori neuspjeh našeg vremena. To neće oprati nijedna unapređena monitoring radnja bilo kojeg evropskog šrafa u političkoj utakmici velikih sila koje se bave samo čerečenjem lešine koja je preostala poslije balkanskog rata novije proizvodnje u kojem su oni svakako učestvovali bilo kao poslmtrači ili tumači teritorijalnih pretenzica odakle još mogu uzeti makar busiju u hladnom ratu nerava. Bilo kao precjenjeni službenici demokratije zapadnog tipa sa kojima se ulazi u legalizovanu korupciju sve učeći nas da minglujemo.Bilo kao kolaboracionisti sa našim balkanskim koljačima. Najgori o najgorima nikada neće reći ništa loše. Putuj Evropo...nemoj više misliti na nas... Ako mi nemamo riješenje ove situacije svi anđeli i službenici ove evropske komedije i žandarmerije nam ne mogu pomoći...čak suprotno samo nam odmažu. Učeći nas praznoj retorici i jalovim birokratskim procedurama dok ispuštamo dah u karantinima na aerodromima koji nas označavaju kao ostali. Moji roditelji nisu bili ostali i ostali su tu. To su bila druga vremena, bile su druge vrijednosti... Što da kažem mojoj djeci kojeg sam ja kalibra. Jesam li ih ja gurnula da u Evropi traže stanice znanja...Gurnula nego što! Vjerovala sam da će Valter da odbrani Sarajevo. Na kraju se rečenica s kraja filma pokazala tačnom. Valter je ovaj grad!- izgovara njemački oficir. Možemo li biti mi taj Valter, taj odbranjivi grad! Taj nepokoreni grad! Ta nepokorena misao. Samo se pitam.

Ajde za početak da manje dijelimo lekcije. Ajde da šetamo kao u ljetnje večeri...kroz topli zrak i miris soli. Djelotvono iscjeljuje besudni um. Klik je u sistemu. Tu gdje je problem tu je i riješenje. Šrafovi sistema, prekretnice, pampuri....Blokirati put, presjeći dovod otrovnog gasa...unutar sistema. Promjeniti, misliti nemislivo. Govoriti na glas o svim primjerima uništavanja i užasa koji se nalaze u tim dvorištima sistema...Otkačiti sve ono što smo do sada znali i čega smo se sjećali. Otkačiti uzas. Otkačiti djeljenje lekcija i savjeta i šetati nenasilno zajedno, lagano temeljno. Otkačiti predloge čvrstih ruku koje lupaju u sto. To je filozofija nasilja i sile. Rata i krvi. Ljudi mudri. Blagi i nenasilni zastupaju šetnju. Ja imam povjerenja da slijede mjeru i znaju svaki uzdah i iskru koja ne smije da pali vatru. Oni koji umiju da se osmjehnu na primjedbe, zle jezike, zlu namjeru u medijskim tekstovima, prozivkne i rijaliti od informacija. Prepoznaju da se treba odupreti toj tako traženoj uzasnoj sili u sebi kojom treba udariti o sto da nas život zaboli. Nedajmo se od naših prevariti. Mirno i nenasilno sa nadom u susret. Ima mnogo toga različitog što čini naš nesporni kvalitet. Bolje od onog što nosi značenje istosti, odvojenog samog i udaljenog. Onog osuđujućeg punog mržnje na svakom mjestu od propovjedaonice do mržnje u komentaru na društvenim mrežama. Ovo je prvi put, ovo se mi tek učimo.

Autorka: Ervina Dabižinović

Dok ćute institucije, počele su lekcije javno. Mladi drže čas. Kreće učenje na trgovima za javni prostor i javno dobro. Mladi su uhvatili talas koji su žene davno pokrenule i obezbijedile mjesta sa kojih se čuje glas poniženih, prevarenih, poraženih...pa su pred Skupštinom imali javni čas, projekciju iz revolucije koja je ukazala da dolazi neko novo vrijeme, da se sanja neki bolji svijet, da nam predstoji širenje ljudskosti i regulacija, da je iznjedrila neke dobre metode za otpor. Nenasilan naravno. Dokument koji vraća dostojanstvo. Mladi su rekli da nemaju rezervno vrijeme, koje je generacija njihovih roditelja izgubila nepovratno. Rekli su da tih trideset godina žive sa ugašenim radnicima, sa onima koji su omogućili gubitak privrede i industrije. Sa onima koji su se kasno sjetili da su odgovorni za sadašnjost i budućnost. Rekli su da svijet u kojem žive nije ispunio elemntarne uslove za život i rad. To potvrđuju činjenice da je sve više mladog svijeta koji ide odavde i traži bolji život na drugom mjestu. Pokazuje i siromaštvo a i nezaposlenost. Pokazuju konačno i instituicije koje se u svim izvještajima birokartskim ali izvještajima naših života definišu kao zaorobljene, nefunkcionalne, nepostojeće. Forma za pojedine na platnom spisku u dugoročnom poslu glasanja za apsolutnu vlast. Mladi su pred Skupštinom u nenasilnom otporu. To je ljubav.

Desava se nešto osjetljivo, ljubavno i humano poslednjih mjeseci u Crnoj Gori. Osjećam to u atmosferi i vazduhu. Klatno se pomjerilo pa oni koji su neopozivo branili svoje pozicije sa torbama punim kriminala, opljačkanih novaca, korupcije, pristajanja na zločine, pristajanja na nasilje svakog tipa, ....sada nisu više tako ubjedljivi u svojim apsolutnim „čistim“ rukama, lažima koje lako izgovaraju kao istine, pukim formalizmom dok se brane da to nije njihova stvar, nepravdama koje su kao snažne planinske rijeke poplavile sve naše ulice i domove...Jer se desila ta kap koja je prelila, raspukla taj betonirani hinjeni mir. Ušli smo u taj dugo branjeni prostor koji je izazovao beskrajnu nemoć. „Sađenje luka“ disciplina koja nam je sugerisana kao oni programi za vožnju bagera visoko obrazovanim korisnicima Biroa rada par godina prije izrodila je iskru kreativnosti. Izletjelo je na ulicu kao jato ptica: Fukar/luk, bez/obraza/luk, kukavič/luk...sa tim i svaki luk koji vonja tjera na otklon, otpor....Nešto se pomaklo, pomjerilo iz tog teškog kamena. Sada se samo čeka da se opet nešto izusti kako bi se mogao otvoriti taj vrtlog osvješćivanja, ta udica koja je uhvatila ribu i ostavila je da se koprca. Konačno je uhvaćena javno izgovorena riječ koja nas duboko ponižava, obesmišljava i povređuje. Konačno su mreže postavljene. Da čujemo ko će sada prvi da sa dronske visine izgovori...Kao kada pukne pa se strane pomjere i zaustave u nekoj tački i verifikuju nesklad koji je nastao. Praznina u tom neskladu, koju nikako da popune, samo se širi. Sada su javno nezaštićeni, sada su javno ogoljeni. I luk naš nasušni može da uđe u naše zastave. Konačno imamo naš suzavac ekološki i nenasilan. Dovoljno da revolucija naše svijesti nastavi da po mirisu i ukusu slijedi ispravan put. Što mogu biti protesti Odupri se. Po meni laboratorija građanskog aktivizma, nenasilnih akcija, kulturnih događaja, projekcija filmova, radionice, tribine, javni časovi, javnih čitanja pred našim institucijama poput onih na agorama. Stajanje u masi koja jeste država Crna Gora. Radosti. To je prva i poslednja odbrana od nezadovoljstva i očaja. Izaći na ulicu kao na koncert. Muškarci i žene zajedno. Mladi i stari zajedno. Udahnuti političku misao kao miris. Održati čas iz političke teorije. Bez zapaljivih govora. Bez nacionalnih prsa i zastava, grbova, mapi teritorija. Bez raspaljivanja agresije i režanja, bez impulsa osvajanja svijetlim oružjem kojeg ovdje hoće da u kontinuitetu, ostave na našim leđima kao jedinu prepoznatljivu sliku o nama. Sliku besudne zemlje osuđene da se davi u nepravdi razvlastimo radošću i nepristajanjem na više kolona.

To komponovanje iz nekog udaljenog vremena kojim se želi reći da smo takvi kakvi smo i da ne umijemo da formiramo drugačiju sliku o sebi je naša odgovornost. Ali i zlo manipulacije patrijarhata kojeg čuvamo u programima na kojima počivaju generacije. U vaspitanju i obrazovanju čuči program koji nas već dugo zamara. Kompletna promjena postojećih obrazovnih sadržaja i institucija je naš strateši cilj. To je više od izbora i političkih programa.

Selektivna, planirana disciplina koja „objašnjava“ materijalne činjenice o nama, akoju u crnoj Gori kao da svi para i profesionalno trvde da dobro znanju je oduvjek bila u rukama onih koji su imali moć da počnu velikim slovom i stave tačku kada sami žele. Istorija je kompozicija onih koji imaju moć. U nju stanu samo oni koji pobjednicima konveniraju. A da je stanje tako vidimo svaki dan u brojnim stručnjacima koji zarad nečije boje crtaju po našim životima granice, teritorije, nacije i krv. Tvrde da su nas očuvali i da nas čuvaju u tradiciji i nacionalnim programima za razvoj kulture. Kao da se čitava dva vijeka ovdje poput onih klisurina nije pomjerilo. Samo smo mi bili naivni. U klisurinama kulture ostali su konzervirani nacionalni i vjerski identiteti. Raspaljeni devedesetim i danas nam za vrat skaču. Nacionalizam i etnicizam i vjerski ekstremizam su smišljeni da bi nas držali u više torova i naoružavali mržnjom i iskopavanjem kostiju. Oduzimamo našoj djeci mogućnost da žive kao normalan svijet. Ti nas izbori ostavljaju usamljenim, krvavim, ubistvenim, nekažnjivim. Suočavanje sa odgovornošću u nekim rupama gdje i tako korodirana ljudskost mora da bude osuđena a ima mogućnost da kazni samu sebe je jedini način da ovaj prostor oslobodimo paleži i zločina koji su u ime etnije i naciona urađeni u naše ime. Dakle, kulturnom revolucijom i osvješćivanjem o drugom je dobrodošla stvarnost. U njoj mogu sposobni i legitimni postavljati osnove za jednu drugačiju realnost. Otpor nacionalizmu i nategnutom biću. Ne razoružavamo se da bi oni došli na vlast. Ne zastupamo ambiciozne političare koji su trideset godina u potrazi za političkim riješenjem. I konstantno u pokušaju jer se drže nacionalističkog mraka i vlastite pohlepe. Voda ipak nešto nosi.

Kritička misao i radost su snaga otpora i promjene. To su prve lekicije u nečem što bi moralo biti kulturna revolucija ako želimo savladati pulsije krvi i tla, razaranja i rata međusobom. Vratite sve nacionalne i vjerske kerove u lance. To jednoumlje nam je „na nos počelo skakati“. Zbog njega i partijskog zapošljavanja nam je sadašnjost tako puka i sirotinjska a mladost bježi odavde. Program promjene sadrži: nenasilno, nenacionalno, nevjerski, nepopulistički... Ne daj se Građanska.

Autorka:Ervina Dabižinović

Kreće još jedna godina, kako na ovom javnom mjestu pišem Kontra/per/cepciju. Početak je bio 2008.godine. Mali jubilej nije da nije. Ako sumiram kroz tekstove, riječ koja se ponavlja i provlači sve ove godine je RAT. Nije da nije jugoslovenski obezglavio sve moje planove. I ne samo moje već mnogima. Broje se prekinuta nadanja, želje ambicije, mogućnosti...

Za početak zvuk kojeg čujem od kada smo ušli u novo ljeto je zvuk petardi, bacanja i pucanja. Pogled s prozora daje sliku u kontinuitetu: očevi koji svoju djecu uče da bacaju petarde. Djeca se igraju bacanja petardi, dok očevi oživljavaju tu infantilnu radost koju su osjećali dok su sami bacali petarde. Ne znam da li je mnoge muškarce sa ovih prostora ista takva radost nosila dok su u jugoslovenskim ratovima bacali bombe i pucali iz kalašnjikova. Meni nekako liči baš liči. Petarde i danas neprimjereno pozivaju na slavljenje praznika vjerujućih koji se inače definiše kao praznik mira i ljubavi. Petarde i gađanje u javne prostore, privatnu imovinu i uznemiravanje živih bića koja dijele ovaj vazduh sa nama ali i onih koji ih redovno hrane uprkos nemanju sredstava i zime koja ledi ranim jutro, gađaju u ljubav i mir.

Prve medijske slike u novoj godini su u kontinuitetu jačanje veze između vjerskog i političkog identiteta tako da mi kao da ne izlazimo već dugo iz ratnih godina. Ovog januara okupljaju se po nacionalnom i vjerskom iskustvu političari koji inače tvrde da im je do mira i tolerancije. Grupa u kojoj su pojedini na vlasti a pojedini opozicija u drugim državama a koje u ovom slučaju vezuje nacionalno jedinstvo i to ne samo preko želja i čestitiki i unošenja drveta slavlja, već i političkih planovi i saglasja, ignoriše što se na ulicama gradova odakle dolaze organizuju protesti, upravo protiv vlasti. Djeluje gotovo cinično da se na jednom mjestu nalaze opozicionari iz Crne Gore koji tvrde da političkim akcijama i protestima mogu da dođu do vlasti i oni koji sa njima sjede i koji protesete u svojim sredinama, bilo socijalne ili političke ili one koji traže pravdu za ubijene, guše, spriječavaju, pljuvaju i konačno hapse kritičare koji ukazuju na nedjela vlasti. Moram priznati da vjerski i nacionalni okvir može nemoguće da učini mogućim mora biti da je u tome njegova velika magijska noć i moć. Ulicama se slivaju nezadovoljni (bilo čim da su nezadovoljni) i nije dobro da se izjednačavaju sve teme protesta i sve metode akcije koje preduzimaju protestanti međutim vidljivo se ljudi pojavljuju na ulicama i daju mogućnost svima da se rasplaše. U Banja Luci (čiji član predsjedništva BIH sjedi danas na prazničkom ručku ili doručku) hapse one koji su podijelili tugu i očaj sa porodicom Dragičević. Stvara se atmosfera kako bi se zaustavio narod koji više ne može da trpi gubitak budućnosti i zakon sile jedne političke klike koji uništava kao soda kauštika budućnost naše djece. U Beogradu protesti na koju god temu da se dešavaju očigledno uznemiravaju predsjednika dok njegovi posilni na svim televizijama lamentiraju njegovoj sposobnosti da ubijedi sve oko sebe da je spasitelj dok igra na dobro poznatu kartu još od Miloša Obrenovića. Ostali još miruju i mudruju mada sve političke analize ukuazuju da će ovo biti teška godina za region. U svakom slučaju ništa novo kao ni prethodne koje smo ispratili a nisu se izdigle iznad devedesetih.

Ali je odveć zanimljivo ipak gledati u svom dvorištu kako na istom mjestu opozicionari iz Crne Gore koji svom narodu nude priču o slobodi i pravdi ispijaju čaše zdravice sa vlastodršcima iz Beograda i Banja Luke koji progone vlastite ljude i misao koja im pokazuje da nije sve onako kako žele predstaviti. Što oni niude tim slikama. Treba li da mjerimo demokratske kapacitete u bigrafijama ili da se odmah saglasimo da je ono što vidimo zapravo cijela činjenica. Diktatura u programu kako god i čiji god da je malj vlasti. Kao da nema svjetla na vidiku u političkoj planci nasušnoj.

Teško da će neko iole obrazovaniji htjeti da se okrene na one koji nam pokazuju čemu bi trebalo da se nadamo. Odavno je već poznato da kakva nam je vlast od devedesetih tako nam je i opozicija iz devedesetih, nije promjenila stranu ni boju. Veći dio njih je i dalje u boju. Najmanje što se može reći da se radi o političkom nemoralu. Pravdali ga svetinjama još crnje izgleda.

Pozicija na Cetinju proslavlja datum koji jedni tumače kao ustanak dok drugi o tome misle da je nevolja. Niko ne pominje glas stručnjaka koji je uperio prst u događaj da je iz nacionalnih institucija nestalo kulturno blago kao da ga je rat uništio. Niko takve ne pita što su ti događaji kolektivnog pamćenja. Niko takve ne pita što se daju razapeti zarad istine? Čak ni oni koji tvrde da vjeruju koji u kolonama planduju o religijskim praznicima trošeći zajedničke resurse, ni oni koji zasipaju porukama na kojima su dvije riječi mir i zdravlje ne zapitaše se kako to da ostajem neosjetljiv/a na to što su razapeli po kozna koji put glasnika koji nam govori istinu koja nema se ne sviđa. Istina u jutro božićnjeg ustanka teško se probija iza kamarile političara koji se utrkuju ko će više i jače opstajati na ...

Kraj 2018 obilježila je opozicija koja je blistvo najavlila mrak jednako taman i mračan kao i ovaj pozicioni. Rat na svim nivoima i svim sredstvima je u punom jeku. Od ulice do skupštine. Potezi koji se povlače često teško da izađu iz svakodnevne političke palanke. Sujete na pretek uz neznanje koje je sve vidljivije. Naravno drugim sredstvima prije nego se dovate svijetlog oružja. Za sada im ide od ruke da to rade na simboličkom nivou pa se bore, ratuju, gađaju, okupiraju, oslobađaju... Čineći veliki dio nas potpuno neosjetljivim za realnost oko sebe. Svi imaju svoje tabore i svoje kako tvrde istine. Svoje kulise i svoje male izbe u kojima plaču i sriču. Sudeći po terminologiji i značenjima koja ti pojmovi imaju ratujemo ratujemo. Iz svih oružja i sa svim raspoloživim sredstvima.

Već prvih dana nove godine pogled na ono što je ostalo nakon stare djeluje pusto i ratno. Do prirode ona je uvjek bogata i sadržajna pa ako ništa ostaje da pogledamo u nebo i kolorite u prirodi ne bi li se odmorili i pokušali da razumijemo kako se te polarizove stvarnosti koje živimo mogu naći na jednom mjestu. Pa ako se to usput i dogodi pa pogled padne na konglomerat nemogućih opcija makar će biti jasnija poruka da je došlo vrijeme da se ukine ona narodna da šut sa rogatim ne može. Važnije od toga je da uočimo da su nas uhvatili između dvije politriče opcije čiji rezultati u konačnici su isti: sukob, podjele, nedjela, ratovanje, sukobljavanje, gubitak, .....Tako zagledani imamo šansu da odmjerimo i vlastitu odgovornost i učešće u toj igri dvije sukobljene interpretacije realnosti koje kako su najavli političari i ove godine će traži svaka svoj lončić krvi. Mi ćemo i dalje bauljati i naizgled birati.

TREĆI IZBOR MEDENICE – GRUBO KRŠENJE USTAVA

Izborom Vesne Medenice po treći put na funkciju predsjednice Vrhovnog suda, Sudski savjet je grubo prekršio Ustav, koji u članu 124, stav 5 zabranjuje da isto lice više od dva puta bude birano na tu funkciju (”Isto lice može biti birano za predsjednika Vrhovnog suda najviše dva puta”).

Sudski savjet je treći izbor predsjednice Vrhovnog suda učinio bez obrazloženja o razmatranju ustavnosti njene kandidature, poput nekog politbiroa u jednopartijskom sistemu, iako su na neustavnost te kandidature javno i obrazloženo blagovremeno upozorili 11 nevladinih organizacija, profesori prava i drugi istaknuti pravnici iz Crne Gore i regiona.

Ovom odlukom, članice i članovi Sudskog savjeta su jednoglasno stavili van snage Ustav Crne Gore, svjesni da protiv njihove odluke nema pravnog lijeka, jer nije bilo protivkandidata za tu funkciju koji bi imao pravo da ga uloži.

Preostaje samo da saopštimo da je Ustav Crne Gore pogažen, i da upozorimo javnost da je umjesto vladavine prava na snazi vladavina političke moći koja lične interese pretpostavlja opštem interesu. Rezultat je poguban po Crnu Goru, posebno jer dolazi od onih čiji je posao da obezbijede nezavisnost sudstva i jednaku primjenu Ustava i zakona prema svima.

Sudski savjet, koji je prihvatio neustavnu kandidaturu Medenice, a onda je i izabrao, time se definitivno kompromitovao kao marionetsko tijelo, a mjesto predsjednika Vrhovnog suda je uzurpirano. Dodatno je poražavajuće što je kandidatkinju jednoglasno predložila Opšta sjednica Vrhovnog suda bez ikakvog obrazloženja u odnosu na ustavnost kandidature.

Kome još nije jasno, da ponovimo: Ustav je u julu 2013. godine, amandmanima koji su stupili na snagu odmah, zabranio da ista osoba bude birana za predsjednika Vrhovnog suda više od dva puta. Time je usvojio važnu demokratsku tekovinu koja služi ”sprječavanju neprimjerene koncentracije lične moći”, kako je obrazložila Venecijanska komisija. Međutim, ova univerzalna demokratska tekovina neće važiti za one koji žive u Crnoj Gori u vrijeme predsjednikovanja Vesne Medenice, koja će do kraja trećeg mandata koncentrisati čak 17 godina na funkciji i ličnu moć koja bi kod svakog razumnog i objektivnog posmatrača morala da izazove duboku zabrinutost.

Saopštenju prilažemo imena sudija Vrhovnog suda i članova Sudskog savjeta koji su učestvovali u trećem izboru Vesne Medenice za predsjednicu Vrhovnog suda i omogućili kršenje pravnog poretka Crne Gore.

11 nevladinih organizacija:

Akcija za ljudska prava (HRA), Tea Gorjanc Prelević, izvršna direktorica

Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS), advokat Veselin Radulović, pravni zastupnik

Institut alternative (IA), Stevo Muk, predsjednik Upravnog odbora

Crnogorski komitet pravnika za zaštitu ljudskih prava, advokat Velija Murić, izvršni direktor

ANIMA – Centar za žensko i mirovno obrazovanje, Ervina Dabižinović, koordinatorka

Kotor, Trg od oruža , 13.jul 2019 , u 12 sati

 SAOPŠTENJE

Povodom Dana državnosti Crne Gore Anima – Centar za žensko i mirovno obrazovanje organizuje performans pod nazivom “Vrijeme je da kažemo NE!” koji će se održati 13. jula u 12 sati na Trgu od oružja u Kotoru.
Političke elite skoro bez otpora sistemski militarizuju društvo i svijest građanki i građana Crne Gore. Zlonamjernim, neprijateljima, izdajnicima i utajenim ”političkim aktivistima” proglašavaju se svi koji dovode u pitanje Vladin koncept bezbijednosti i cijenu koju građani i građanke Crne Gore trebaju platiti za nju. Svako društveno pitanje bez oklijevanja i odgovornosti može biti prebačeno u bezbjednosni registar, što je uvijek politička odluka sa potencijalno nesagledivim posljedicama po mir i blagostanje u zemlji. Tako ministar vojni građanske inicijative za zaštitu prirodne sredine kvalifikuje kao ”potrebu da se onesposobi Vojska Crne Gore” proizvodeći prijetnju i legitimišući bilo koji odgovor na nju.

Uveden je dobrovoljni vojni rok uz drakonske kazne za prigovor savjesti, nezaštićeni prirodni ali i istorijski lokaliteti pretvaraju se u vojne poligone, vojni poziv promoviše se u crnogorskim školama, a zvaničnici cinično izjavljuju kako će izgradnja vojnih objekata ”unaprijediti život” gradova i infrastrukturu ruralnih naselja dok se spremamo za razvlačenje žilet žice kako bismo spriječili ulazak žrtava te iste logike.

Protivno rezonu vlastodržaca, podsećamo da poslušnost nije jedini indikator dobrih namjera i jedini uslov učinkovite saradnje.  Prije nego se siromašni, poniženi i oni koji misle mimo ili protiv glavnog toka pretvore u jeftino topovsko meso, vrijeme je da kažemo NE pretvaranju Crne Gore u igralište ubica.

Aktiviskinje ANIME

PAMTIMO ZLOČINE POČINJENE U NAŠE IME

Povodom  Dana državnosti  aktivistkinje Anime sa predstavnicama/cima Žena u crnom i HRA će 14. i 15. jula obići mjesta zločina koji su se desili na teritoriji Crne Gore tokom ratova devedesetih. Pridružiće se i predstavnici/e lokalnih organizacija Bona fide i Islamske zajednice iz Pljevalja, Velija Murić iz Rožaja, Udruženje žrtava NATO bombardovanja iz Murina.
  Od 2009. svake godine  ovim simboličkim činom  ukazujemo na  to da pravda za žrtve ratnih zločina još nije zadovoljena i da država Crna Gora ne izvršava svoje obaveze i ne preuzima odgovornost.
Obilaskom mjesta zločina i polaganjem cvijeća u tišini:
-	Odajemo  počast žrtvama i uvažavamo dostojanstvo onih koji su bili 
žrtve devedesetih;
-	Prozivamo institucije države da uspostave vladavinu prava za sve i 
da preduzmu mjere koje obezbjeđuju tranzicionu pravdu, sigurnost i bezbjednost svih stanovnika u crnoj gori;
-	Ukazujemo na zločine učinjene u naše ime
-	Afirmišemo  potrebu suočavanja sa prošlošću  da bi se 
spriječile zloupotrebe ljudi  i zločini u budućnosti;
-	Zahtijevamo od države  da na primjeren način, spomen obilježjem, 
obilježi mjesta zločina kako bi savremenici/e i buduće generacije razvijale kulturu sjećanja.
Upozoravamo još jedanput da politike nekažnjivosti zločina i neutvrđivanja odgovornosti imaju dugoročne posledice štetne po razvoj društva  koje se manifestuju  kroz  društvenu patologiju:  korupciju, kriminal, nacionalizam, klerikalizam, političke progone,  nasilje u svim vidovima  do sve većeg broja  nerasvijetljenih ubistava.
Zagovaramo politike kažnjivosti zločina, utvrđivanja odgovornosti i suočavanja sa prošlošću kako bi  izašli  iz politika  „ravnoteže straha“ zasnovane na sukobima i mržnji . Ovo stanje poricanja  dugo traje i  onemogućava svaki moralni razvoj i napredak  društva u cjelini.
Lista mjesta ratnih  zločina u Crnoj Gori  i vrijeme obilaska:
•	Herceg Novi – ispred zgrade MUPa (mjesto odakle je najveći broj 
muslimana deportovan u BiH gdje su ubijeni 1992.)    14.jula u 9 sati
•	Morinj – ispred ulaza u vojni objekat (logor za hrvatske 
zarobljenike 1991/2.)14.jula u 10 sati .
•	Bukovica – mjesto gdje je ubijen civil Džafer Đogo  (mjesto  
etničkog čišćenja muslimana 1992/3), 14.jula u 18 sati
•	 Kaluđerski laz - most  (mjesto  gdje je Vojska Jugoslavije ubila 
šest civila albanske nacionalnosti, i još šesnaest albanskih civila izbjeglih sa Kosova u vremenu od aprila do juna 1999.), 15. jula u 10 sati
•	 Murino- spomenik (stradalo šest civila od NATO bombardovanja, 
među kojima troje djece) 15.jula u 12 sati.

  Aktivistkinje  Anime
  Kotor,12. jul 2019