Vrujci svjedokinjeOd 16.do 18. decembra u Banji Vrujci je održan regionalni sastanak svjedokinja na kom se razgovaralo o nekoliko značajnih tema za svjedokinje : Da li međunrodni i nacionalni  sudovi zadovoljavaju pravdu? ( Nemanja Stojanović)  o Uporednom pregledu zakonodavstva u vezi sa ratnim zločinom silovanja – po državama bivše Jugoslavije (Nela Pamuković, Milica Kostić, jaadranka Milićević, Mira vilušić) a razgovaralo se i o  Zloupotreba religije u političke svrhe, klerikalizacija cele regije i uticaj na ženska prava.  Druženje , osjećanje bliskosti i povjerenja je dominiralo tokom sastanka.

autorka. Ljupka Kovačević

Vojska i prostitucija

Dvadeset pet godina je prošlo od onog decembra kada  je vladajuća politička elita vodila  „rat za mir“  i nakon četvrt vijeka nekažnjivost tog zločina  pokazuje svoje lice kontinuitetom politike koja je prepozbatljiva kroz    kriminal, korupciju i nemoral  i  ideologiju miltarizacije i prostituisanja društva.

Nakon dvadeset pet godina „uspješnog vladanja“ vidljiva je materjalna i duhovna  pohara Crne Gore. Malo im je . Svoj naum vladanja strahom i siromaštvom žele finalizirati pretvarajući ovo što se državom više ne može nazvati u vojni logor na braniku „gospodstvene“ Evrope. Izjavljuju kako crnogorska mladost voli da ratuje i kako im u te svrhe moraju obezbijediti –služenje vojnog roka, jer neznaveni ne mogu obući tuđe uniforme i ginuti za njihove interese. To se zove uspješna politika nakon 25. godina nekažnjivosti zločina koji se zove „rat za Dubrovnik“. Istina, izgubljen je.

Treba obući nove uniforme, treba kupiti novo oružje, treba napraviti vojne poligone  (zna se ko dobija procenat iz te nabavke – onaj koji na tome živi 25.godina) kako bi se pokazala spremnost za rat . Mladost Crne Gore se, kako nas je uputio bivši premijer obrazovala kroz sistem planskog nerazvoja koji im je omogućio da njihovo znanje nije konkurentno, nigdje pa ni u Crnoj Gori , da su potkupljeni programima zapošljavanja nakon fakulteta koji ih umiruju i onesposobljavaju za profesionalni angažman, da su pasivni i izgubljeni. Izuzeci su mladi iz porodice DPSa, ali oni i ne kane u vojničke uniforme,oni su poslušnici u sistemu i branitelji istog. Uniforme  se spremaju za one bez nade i bez budućnosti.  I ne samo to, „brinu“ o zapošljavanju mladosti kroz raznorazne Porte i slične oaze za bogatu klijentelu gdje se otvara  put ka legalizaciji prostitucije sa argumentom  da ovo nasilje  nad ženama koje već postoji treba legalizovati radi bezbjednosti klijenata koji kad dolaze u ovu „divlju ljepotu“ moraju imati potvrdu da se neće zaraziti... Mladi imaju izbor. Vojska ili prostitucija, tu se obećavaju  najbolje zarade u ovoj zemlji bez obzira na obrazovanje. Spašeni su jedino oni  koji su već dali prećutan pristanak  na moralnu prostituciju što je  DPS specijalizacija  za mlade ljude a što se sve češće mora dokazati kroz etiketiranje i denunciranje izdajnika države samo zato što drugačije  misle. Eto konkretnog i mjerljivog dokaza za  zadovoljavanje EU i NATO  standarda :broj uniformi po glavi stanovnika, nove vojne škole ( pravi raj za one koji su do tada školovani u školama bez vode u WCima), vojni budžet koji raste ( finansijski kolaps države pravi restrikcije zdravstvu i obrazovanju a vojsci  ne, svaka čast! ), registrovane prostitutke,škola za prostitutke i slično . Napredak postoji . Što, zaista,  više od toga traže ti divljaci sa Balkana čijoj mladost u interpretaciji njihove vlasti je malo ratovanja?

Smatram da svaka osoba koja govori o  povećanom interesu mladih ljudi  u Crnoj Gori za vojsku i prostituciju   čini zločin nad ljudima zarad vlastitog interesa opstanka na vlasti i podržava politike  kontinuiteta nekažnjivosti zločina koji  je DPS započela prije 25.godina sa Dubrovnikom.

                                                                                                5 . decembar 2016

SAOPŠTENJE

Ponavljamo saopštenje iz prethodne godine povodom 6. decembra, dana kada je prije 25 godina bombardovan (granatiran) Dubrovnik, jer se ništa nije promijenilo, tj. za godinu dana ni jedna institucija nije uradila niti jedan vidljivi napor da se istina o uzrocima ovog napada sazna i da se svi odgovorni identifikuju i privedu pravdi.

Pamtimo da je 6. decembra  1991. godine  bio najžešći  napad na Dubrovnik od strane JNA. Dubrovačko ratište 1991.  je primjer  da je  država prihvatila odgovornost za posljedice, ali odgovorne za zločin i za sve vrste posljedica nije sudski  procesuirala. Podsjećamo: „Od posljedica rata na dubrovačkom području stradalo je 116 civila; poginulo je 194 hrvatskih branitelja i 165 pripadnika JNA iz Crne Gore, 443 osobe zatočene su u logorima Morinj i Bileća, prognano je 33 hiljade osoba i uništen 2.071 stambeni objekat. Na dan 6. decembra od granatiranja je poginulo 19 ljudi, 60 je ranjeno, spaljena je biblioteka Međunarodnog univerzitetskog centra i znatno oštećeno staro jezgro grada.   Za ratne zločine izvršene prilikom napada na Dubrovnik osuđeni su pred Haškim tribunalom samo bivši general Jugoslovenske narodne armije (JNA), Pavle Strugar i njemu podređeni komandant Miodrag Jokić. Ne postavlja se pitanje komandne odgovornosti Momira Bulatovića, bivšeg (decembar 1990 – decembar 1992.) Predsjednika Predsjedništva Crne Gore koji je odlučio da se  u napad na Dubrovnik uključi  Teritorijalna odbrana Crne Gore, sastavljena od mobilisanih crnogorskih rezervista. Opšte je  poznato  da su na ovom ratištu vršene i masovne  pljačke društvenih i civilnih objekata za koje niko iz Crne Gore nije odgovarao. Dosadašnja praksa jasno pokazuje nedostatak političke volje da se država suoči sa zločinima koji su na ovom ratištu činjeni u naše ime.

Opravdan je strah da su oni koji neće da se suoče sa zločinima spremni da ih ponove, pa je tako  opravdana bojazan u Crnoj Gori da sadašnja politička elita koja je i tada bila na vlasti nema namjeru da poluge državne moći prepusti demokratskim putem.  Opravdana  je sumnja da se kontinuirano vršio pritisak na sudsku vlast i da je na snazi proces sistemskog zaboravljanja ratnih zločina uprkos svih upozorenja od strane međunarodnih organizacija. U situaciji kada se vlast sprema da uđe u vojni savez  izuzetno je važno podsjetiti  javnost na posljedice i odgovornost za ono što se dešavalo .

Danas se ove stranice sramne crnogorske istorije sakrivaju  od mladih generacija i učesnici ovih dešavanja ćutanjem grade nove razdore   kako bi mogli da vladaju našim sjećanjem i našim životom.

ANIMA – Centar za žensko i mirovno obrazovanje će 6.12. 2010. godine u 11 sati ispred Vrata od grada Kotora dijeliti letke  sa namjerom da podsjete građane/ke  Kotora da je na ovaj dan prije 25 godina bio najjači napad na Dubrovnik od strane JNA, teritorijalne odbrane i dobrovoljaca iz Crne Gore  i ukazati na proces poricanja koji traje i koji omogućava nastavak nasilja drugim sredstvima.

Tim Anime

  Uspješno je završena Feministička škola  2016 u Podgorici   koju  smo realizovale  tokom oktobra i novembra u Omladinskom centru  kroz predavanja/radionice i prikazivanje dokumentarnih filmova.

Pohađalo je 8 do 23 učesnika/ca, a svim predavanjima je prisustvovalo 6 učesnika/ca.

Datum realizacije :

  • 21. Oktobar, predavanja:  Istorija ženskog pokreta i ideje feminizma  i Žene kao subjekt feminizma , predavačice – Ervina Dabižinović i Paula Petričević
  • 4.novembar , predavanja - Rod,  patrijarhat, građanstvo i Ženska ljudska prava – koncept i pregled najznačajnijih međunarodnih i domaćih dokumenata i instrumenata, predavačica – Ervina Dabižinović , Politika identiteta i politika razlike – predavačica Paula Petričević
  • 18.novembar, predavanja –Politike pripadanja – Rod i religija i Rod i nacija – predavačice Ljupka Kovačević i Paula Petričević
  • 1.decembar , predavanja - Aktivizam žena u Crnoj Gori i Ženski mirovni aktivizam  –predavačica Ljupka Kovačević

Učesnici/e su iskazali/e jasnu preferenciju nekih tema kao I kritičan odnos prema stilu, dužini I jasnoći radionica. Utisak je da su vise  zainteresovani i motivisani da razvijaju znanje I teorijsku misao vezano za feminizam vise nego konkretne aktivnosti.

                                                                                               Kotor, 29.11.2016.

Povodom Međunarodnog dana braniteljki ljudskih prava

Skrećemo pažnju  na položaj  braniteljki ljudskih prava u Crnoj Gori u situaciji kada je država u  političkoj , ekonomskoj i moralnoj krizi a političke i međunarodne elite uprkos verbalnog zalaganja za razvoj demokratije  slijede samo vlastite interese. Podsjećamo na to da se ljudska prava žena svakodnevno krše i neuvažavaju. Žene su isključene sa pozicija moći  a zahtjevi braniteljki ljudskih prava  da se poštuju dokumenta Ujedninjenih nacija, Evropske unije i nacionalnog zakonodavstva se ignorišu, minimiziraju i ne uvažavaju.Od strane političkih elita, rukovodstava u institucijama i medijima  se kreira atmosfera linča i mržnje a javno mnenje okreće  protiv braniteljki ljudskih prava,  često samo zato što su žene. Upadljivo je da su najčešće žene iz civilnog društva glasnogovornice javnih interesa   i da smo svjedokinje čestih napada na njih  koje državni organi ne shvataju ozbiljno i ne pružaju adekvatnu pomoć, naprotiv. Često napadi  dolaze od najodgovornijih u državi.

Uloga braniteljki  ljudskih prava je da  prate primjenu zakona, pokreću inicijative za promjene zakona, pružaju podršku ženama čija su prava ugrožena, učestvuju u izradi izještaja UN, EU i drugim međunarodnim organizacijama a prije svega ukazuju na nepravde u društvu i traže da društveni odnosi i odnosi moći budu promijenjeni. Braniteljke upozoravaju i apeluju da se društveni konflikti moraju rješavati mirnim putem. Razvijaju kritičko mišljenje i suprostavljanje sistemu odnosa koji ih ugrožava, od porodice do države.

I ovog dana  tražeći prava za nas pozivamo žene da se suprotstave – patrijarhatu, nacionalizmu, partitokratiji u Crnoj Gori jer nas  neograničena muška moć koja pokreće ove procese sve životno ugrožava i remeti uspostavljanje mira.

Anima – Centar za žansko i mirovno obrazovanje iz Kotora će povodom  Međunarodnog dana braniteljki ljudskih prava   29. novembra  u vremenu od 11. do 12. sati ispred vrata od grada u Kotoru organizovati akciju.

Aktivistkinje Anime

U okviru projekta “Van izolacije – Ostvarivanje prava pacijenata sa mentalnim oboljenjima” kojeg realizuju Akcija za ljudska prava(HRA), Centar za žensko I mirovno obrazovanje – ANIMA iMental Disability Advocacy Center (MDAC) uz podršku Evropske unije I Opštine Kotor, predviđena je serija javnih predavanja na različite teme mentalnog zdravlja, socijalne distance koju društvo ima prema osobama sa mentalnim oboljenjima, kao I društvenim Pokretima koji su uticali na process deinstitucionalizacije osoba sa mentalnim poteškoćama, poput antipsihijatrijskog pokreta u Italiji sedamdesetih godina XX vijeka. Cilj ovih predavanja je unapređenje informisanosti I razvijanje svijesti o pravima I potrebama osoba sa mentalnim oboljenjima, uključujući njihovo ponovno uključivanje u društvo.

Planirana je serija od tri predavanja u krugu Specijalne bolnice za psihijatriju Kotor. Predavanja su namijenjena I javnosti I zaposlenima u SPB Kotor, kao mjestu susreta I razmjene znanja I iskustava sa predavačima iz zemlje I regiona koji bi otvorili niz tema od značaja za tretman I prava osoba sa mentalnim oboljenjima. Činjenica da se javne tribune organizuju u krugu bolnice osigurava „prelazak nevidljive granice”, koja po pravilu postoji oko institucije zatvorenog tipa u kojoj se nalaze osobe sa mentalnim problemima. Stanovništvo Kotora ima preko pola vijeka iskustva socijalne distance koju je neophodno minimizirati humanizacijom međuljudskih odnosa koja počinje novim saznanjima I spremnošću na razgovor I razmjenu.

Drugo predavanje održaće LepaMlađenović, psihološkinja I aktivistkinja iz Beograda na temu: Antipsihijatrijski pokret I deinstitucionalizacija, u petak 25. novembra u 17h, u Sali Edukativnog centra u okviru SPB Kotor. Mnogo prije člana 19. Pomenute Konvencije, antipsihijatrijski pokret formuliše novu paradigmu u tretiranju mentalnih poteškoća, prema kojoj svaka osoba, bez obzira na njih, ima pravo na život u zajednici. Društvo se treba prilagođavati osobi s poteškoćama te joj omogućiti da ih prevlada kako bi mogla punopravno funkcionisati u svim ostalim aspektima u kojima nema poteškoća. Takvim pristupom se mijenja I definicija oporavka. Oporavak se više ne percipira kao nestanak svih simptoma bolesti, već kao produktivan život uprkos njima. Stoga više nije potrebno da osoba boravi u instituciji do potpunog prestanka svih simptoma bolesti, već da uz adekvatnu pomoć živi u zajednici.

Lepa Mlađenović je aktivistkinja koja se za ideje I principe antipsihijatrijskog pokreta zalagala još u vremenu kada su oni iz srca Italije mijenjali svije I razumijevanje metalnog zdravlja I suštinski uticali na proces deinstitucionalizacije osoba sa mentalnim poteškoćama.

Predavanja su otvorena za sve zainteresovane. Posebno ohrabrujemo zainteresovane članove zajednice, članove porodica osoba sa mentalnim poteškoćama, stručnu I aktivističku javnost, te predstavnike medija da svojim učešćem u raspravi pomognemo da zidovi predrasuda koji nas razdvajaju postanu propusniji I manje bolni.

Feminizam nije vodio ratove 

Kampanja 16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama počinje 25. novembra Međunarodnim danom borbe protiv nasilja nad ženama, sa ciljem da globalno skrene pažnju na problem sve masovnijeg I sve intenzivnijeg nasilja kome su izložene žene.

U redovno održavanoj i progresivno podgrijavanoj političkoj i institucionalnoj krizi u Crnoj Gori u kojoj se kontinuirano manipuliše strahom i slobodom izbora, mirno rješenje djeluje sve neizglednije, a akumulirane frustracije i bijes se po pravilu kanališu prema ženama. Skoro nevidljive u centralnim postizbornim prestrojavanjima, one ostaju podrazumijevajuće, nijeme saučesnice na čiju lojalnost računaju tradicionalno opunomoćeni politički akteri.

Podsjećamo da su žene u Crnoj Gori u zabrinjavajućoj situaciji u kojoj permanentno trpe negativne efekte tranzicije, da su najsiromašniji dio društva bez obzira na društvenu grupu kojoj pripadaju i da ih ubijaju jer sistem neće da funkcioniše kada je u pitanju nasilje nad ženama.Na ovaj dan poručujemo da najveću odgovornost za ovakvu situaciju snose političari, ali i svi mi čiji je trajni zadatak da se ne damo lako prevariti i ukopatiu suprotstavljene rovove, lijeni da razumijemo gdje nas to vodi i čiju bitku borimo. Zajednički otpor nasilju i kulturi straha je naša građanska dužnost.

Anima – Centar za žansko i mirovno obrazovanje iz Kotora će sa aktivistkinjama organizacija Bona Fide iz Pljevalja, Snažna mama i Udruženja za razvoj civilnog društva iz Bijelog Polja i Centra za ženska prava iz Podgorice, te svjedokinjama Ženskog suda iučesnicama Feminističke škole 2016 iz Pljevalja, Herceg Novog, Nikšićai Podgorice u petak, 25. novembra u 12 sati na Trgu od oružja u Kotoru organizovati performans “Feminizam nije vodio ratove”kojim podsjećamo na osnovne pricipe i vrijednosti feminističke i mirovne politike, tražimo poštovanje ženskih ljudskih prava i veću zastupljenost žena javnom, ekonomskom i političkom životu, te neophodnost obezbjeđivanja svih institucionalnih preduslova za zaštitu žena od nasilja.

 

Serija javnih predavanja – Van izolacije

U okviru projekta “Van izolacije – Ostvarivanje prava pacijenata sa mentalnim oboljenjima” kojeg realizuju Akcija za ljudska prava (HRA), Centar za žensko i mirovno obrazovanje – ANIMA i Mental Disability Advocacy Center (MDAC) uz podršku Evropske unije, predviđena je serija javnih predavanja na različite teme mentalnog zdravlja, socijalne distance koju društvo ima prema osobama sa mentalnim oboljenjima, kao i društvenim pokretima koji su uticali na proces deinstitucionalizacije osoba sa mentalnim poteškoćama, poput antipsihijatrijskog pokreta u Italiji sedamdesetih godina XX vijeka. Cilj ovih predavanja je unapređenje informisanosti i razvijanje svijesti o pravima i potrebama osoba sa mentalnim oboljenjima, uključujući njihovo ponovno uključivanje u društvo.

Prema podacima Svjetske zdravstvene orgnizacije jedna od četiri osobe će imati problema sa mentalnim zdravljem u nekom momentu u svom životu. Dakle, svaka četvrta osoba pati na način koji najčešće ne može podijeliti sa drugima iz straha da će ga obraćanje za stručnu pomoć i eventualna dijagnoza žigosati i izdvojiti iz zajednice. Osobe sa mentalnim poteškoćama su u većini zemalja isključene od strane društva kome pripadaju. Ovo, prema progresivnom pristupu Deklaracije o pravima osoba sa invaliditetom predstavlja kršenje njihovih ljudskih prava. Prema njenom članu 19 svaka osoba ima pravo na život u zajednici, što znači da institucije, pa i one mentalnog zdravlja – nisu mjesto za život. Posebno su ugrožene višestruko diskriminisane osobe. Opšta javnost niti zna niti želi da zna za ove ljude. Kultura stigmatizacije čije su oni žrtve mora biti iskorijenjena, a to je moguće jedino kroz istraživanje postojećeg stanja, opsežno informisanje javnosti i njenu senzibilizaciju na ovu problematiku.

U tom smislu planirana su tri predavanja u krugu Specijalne bolnice za psihijatriju Kotor. Predavanja su namijenjena i javnosti i zaposlenima u SPB Kotor, kao mjesto susreta i razmjene znanja i iskustava sa predavačima iz zemlje i regiona koji bi otvorili niz tema od značaja za tretman i prava osoba sa mentalnim oboljenjima. Činjenica da se javne tribine organizuju u krugu bolnice osigurava „prelazak nevidljive granice”, koja po pravilu postoji oko institucije zatvorenog tipa u kojoj se nalaze osobe sa mentalnim problemima. Stanovništvo Kotora ima preko pola vijeka iskustva socijalne distance koju je neophodno minimizirati humanizacijom međuljudskih odnosa koja počinje novim saznanjima i spremnošću na razgovor i razmjenu.

Prvo predavanje održaće dr Lidija Vasiljević, psihološkinja psihoterapeutkinja i edukatorka psihodrame na temu: Stigmatizacija osoba sa mentalnim oboljenjima, u petak 18. novembra u 17h, u sali Edukativnog centra u okviru SPB Kotor.

Predavanja su otvorena za sve zainteresovane. Posebno ohrabrujemo zainteresovane članove zajednice, članove porodica osoba sa mentalnim poteškoćama, stručnu i aktivističku javnost, te predstavnike medija da svojim učešćem u raspravi pomognemo da zidovi predrasuda koji nas razdvajaju postanu propusniji i manje bolni.

Autorka : Paula Petričević

Nigdje nije kao kod kuće“, ponavljam u po glasa lupkajući petama i zamišljajući dom. Vojnički pozdrav obuven u čarobne cipelice Istočne vještice daje magičnu moć bolu za povratkom. U stvarnom životu i ovdašnjem kontekstu nostalgija raspolaže jedino sposobnošću da natjera na povraćanje, jer da je dom išta valjao ne bismo ga nikad ostavili, a ako smo ostali onda smo postali saučesnici onoga što je postao. Malo ima nade za pozicije između, stari nam je lisac Sartr to davno pojasnio: „Ako hoćeš da zaslužiš Pakao, ne moraš mrdnuti iz postelje. Svijet je sušta nepravda; ako ga prihvataš, saučesnik si, ako ga mijenjaš, dželat si. Eh, zemlja smrdi do zvijezda!“ Skoro kao Podgorica proteklih dana.

Manje ciničan ton i dalje zadržava poentu da smo kao građanke i građani uvijek odgovorni, i onda, a nekad posebno tada – kada  ne činimo ništa. Kada nijemo posmatramo kako se, recimo, tornado valja linijom horizonta i približava trošnoj kući na golemoj ravni Kanzasa, ili kako se diciplinuju nepodobni sofisticiranim metodama isključivanja a mi okrenemo ćoravo oko i kažemo da sila boga ne moli, ili dok gledamo kako jedna po jedna, klonu krune palmi po rivi, pontama i po đardinima, a mi psujemo globalno zagrijavanje i nesposobnu vlast čiji udruženi zločinački poduhvat trajno mijenja fizionomiju obale.

Te me palme progone. Znam da to mnogima zvuči nebitno i smiješno, osobito pored tekuće borbe Davida i Golijata, ali mene nekako puca po sred trbuha, valjda zahvaljujući svemu što vežem uz njih, i što mi, i mimo njih, izmiče, uporno kao smrt, a da ga ništa što učinim ne može zadržat. Moj je otac prije četrdesetak godina posadio dvije njihove mladice na škrtoj ilovači koja će postati naše dvorište, bar pet godina prije nego smo počeli da trčimo po njemu. Onda još jednu, kasnije još nekoliko. Pogled na zaliv uvijek je bio fragmentiran i sačinjen od kubističkih trokuta što su prosijavali kroz njihove grane i nagovještavali širu sliku, vrebala sam cjelinu uz pomoć juga i bure.

A onda mi je parazit porijeklom iz tropskih predjela Azije, u narodu poznat kao crveni palmin surlaš olakšao posao i oslobodio vidik na recentne domete crnogorske arhitekture, pokosivši, u kratkom roku, najstarije tri palme u avliji. Inspekcija je konstatovala bolest i naložila uništenje, o našem trošku – dakako, nemalom – ispostaviće se. Ako želite da odgovorno učestvujete u borbi protiv epidemije egzotičnog parazita, spremite makar jednu potrošačku korpu po glavi pale palme, ovu novoobračunatu, ne brinite. Jer to je naša obaveza, nas „držaoca bilja“. Neko piše akcione planove za sprječavanje širenja i suzbijanje crvenog surlaša palmi, a neko to mora i da plati. Pogađate već – ko piše, a ko plaća.

Vozimo se gradom dok moj sin posvećeno motri biljni fond i tužnim uzvikom objavljuje još jednu „sumnjivu“ koja će, vjerovatno, uskoro pasti. Slušam ga i mislim kako će ovaj tihi niz smrti obilježiti njegovo djetinjstvo. Znam to. Žalujem ćutke svaku od njih i sve mi se nadodaje na bol koju već nosim i pjesme kojih pokušavam da se ne sjetim. Moji su voljeli starogradske, tata je svojim, kako moja prijeteljica eufemistički kaže „atonalnim sluhom“, u nas položio standarde poput onog „Kad palme njišu grane“, bila je to pjesma srčanog primorskog čovjeka, fakat bez sluha, kraj žene koja je bila taj sluh, i sad, kad sve to ide k vragu i ja gledam palme koje padaju jedna za drugom, znam da jedno doba neumitno prilazi svom kraju, nalazeći neželjeni krešendo u potrgranim žutim krošnjama oboljelih stabala.

Ostavljeni na cjedilu sa imputiranom individualnom odgovornošću u klimi potencirane neodgovornosti i selektivne nefunkcionalnosti sistema, utjehu ne nalazimo u prirodi koja pati sa nama. Najmanje što treba da tražimo jeste odgovornost nadležnih, koji četiri godine obigravaju oko gojaznih larvi koje se ukopavaju po metar u srce svakog napadnutog stabla. I mi smo izrovani na sličan način, samo ne mašemo granama, nego rukama.

Posađena kraj umirućih stabala, opet ponavljam: „Nigdje nije kao kod kuće“, iako znam da me ta mantra neće odvesti nikud i da će kad otvorim oči grad biti jednako siv, pao i tuđ. Otuđen, polako, svakim korakom kojeg smo učinili putem od zlatnih poluga koji nas je odveo od trga do tora u kome svak za sebe tovi isključivo vlastiti interes.

„Nigdje nije kao kod kuće“, ponavljam skoro u snu, znajući da je svakim potrošenim danom dragi dom sve dalji, a odvojenost od njega sve bolnija i sve izvjesnija. Zato ovu toksičnu čežnju stavljam na počinak u kič registru potrošenih pojmova i pod nešto tvrđom kožom čuvam razboritije želje. 

Dok preostale palme njišu grane na potmuloj južini, znam da se nisam odužila plemenitom lišću i tiho plačem, danima, zbog njihovog iščeznuća.