18. avgusta 2017. u Bijelom Polju  u organizaciji Snažne mame i Anime održana je prezentacija dokumentarnog filma " Ženski sud - feministički pristup pravdi" u Školsskom centru.

Prisustvovalo je 20 žena. Učestvovale su svjedokinje iz Crne Gore  Maja Jovović , Zaga Matović,Sabina Talović i Rosanda pekovićPrezentaciju je vodila Sanela Rovčanin  a  Ljupka Kovačević je u uvodu ispričala o procesu i značaju Ženskog suda.
Film  je , kao i na drugim prezentacijama , pokrenuo lične priče  i priče o posledicama ratničke politike na sadašnje ekonomsko i političko stanje u zemlji i na poziciju žena.

Na pitanje što bi mogla biti tema Ženskog suda ako bi se napravio u CG najviše prisutnih žena je istaklo nepravedno oduzimanje naknada ženama sa troje i više djece (smatraju da je ugoženo preko 60 000 ljudi - žena i njihovih porodica. Istakle su još institucionalno nasilje i nasilje u porodici.

autorka: Ervina Dabižinović

Još malo pa septembar. Politička klasa (pozicija i opozicija) nam se još nije rekuperala od posjete visokog funkcionera USA. Čaršije u sijesti, skuvane visokom temperaturom, blokirane turističkim automobilima koji kao da su Pensovi tako su zaštićeni.  Do te mjere da se ni kazna turistima ne naplaćuje. Ali zato domaći moraju da prihvate visoke cijene svih usluga, parking da ne spominjem, vodu koje na sreću ima, spenzu i slično, padova na internet mreži, guzvom u saobraćaju, zastojima.... Kad smo kod parkiranja, turiste nađem često i na privatnom plaćenom parkingu. Kaže mi jedan čovjek- Hoćete turizam. Ja baš i ne spadam u te koji misle da je turizam i uslužne djelatnosti nešto što će našoj djeci obezbjediti život. Ali da je državni program razvoja turizam, grana od koje Crna Gora mora da živi, cilj po svaku cijenu pa i bez ozbiljne državne politike razvoja nam tog turizma. Vidi se i na ovom primjeru parking mjestua u sklopu opšteg haosa i dumidece od kolektora u Meljinama. Mogu da se pobijem sa turistom, ali ne pomaže. On je moj pens/ovi ima da mu se smješim i klimam poput premijera. Dakle ja ne živim od turizma, imama samo napast i moram da trpim za opšte dobro, glib, gužvu, galamu, gluposti, gnjev...ima toga još na g. Od onih sam što misle da treba čitati knjige, posebno one koje ubadaju prst u oko svim našim mitovima. Takve su  Sluškinjina priča Margaret Atvud davno objavljena koja je predvidjela postojanje kalifata poput Islamske države ili  knjiga Svetlane Aleksijevič Rat nema žensko ime, koja u mitsku priču o herojskim armijama koje brane otadžbinu unosi ono neophodno ljudsko, jednostavno i najčešće presudno da bi se ta realnost rata predstavila bez slave, pompe, ordena i oslobodilaca koji dobijaju medalje. Dobija se drugi pogleda na ljude i ratove, na herojstvo i trpnju, promrzle prste, otkinute ekstremitete koji se zatrpavaju u zemlju, salon cipele koje su kupljene prije odlaska u rat i koje se obuvaju svaki put kada jenjava borba za uspomenu na bivšu sebe, politiku i državu koja šalje u smrt svoju djecu zbog čega je autorka 8 godina obijala uredničke pragove i niko nije htio da objavi tekst čija svjedočenja mijenjaju boju ponosa svih naših oslobodilačkih bitaka. Nama to ovdje nedostaje. Taj drugi pogled na događaje u kojima smo učestvovali, koje smo sami kreirali sve tako „oslobađajući“ druge od sebe. Sve tako stavljajući prste u tuđi džem. Nedostaje nam i javna kritika na turizam i od njega dalje....

autorka: Ervina Dabižinović

Ustade prije neki dan poslanik depesa u skupštini da pohvali bulumentu predloga zakona o obrazovanju i ekspresno ističući da će iz budgeta države da se izdvajaju pare za vjerske škole. Ova me se priča tiče a tiče se svih nas. Više razloga je tome, ne samo zato što će našim novcem plaćati vjerske škole a da nas nisu pitali, niti zato što vjerske zajednice imaju para od privatnih poslova i donacija iz dijaspore već zato što će mo platili njihov poduhvat da se što krvavije raziđemo, legalno.  Skupštinska većina ovjerila je učenje podjela na vjerskoj i nacionalnoj osnovi. Legalizovala je vladine sporazume o kojima javnost ništa ne zna sa partnerima svih boja, koji im pomažu da opstanu. Zato se trguje mladim tjelima i lončićima nacionalne krve kako bi se potegla puška koja čeka u predsoblju okačena na zidu, i vratila sve one krvave pirove koji nikada nisu privedeni odgovornosti ni na jednoj od zaraćenih strana. I mladi junoša poskoči da to pohvali a da ni ne trepnu nad članom u Ustavu koji nas određuje kao sekularnu građansku državu pa valjda time i sekularnu zajednicu različitih. Ako nije jasno evo da pojasnim radi se o sakrivanju nacionalizma iza uživanja vjerskih sloboda i prava u zemlji koja manipuliše vjerskim i nacionalnim osjećanjima, kad god i kako god se političarima prohtije. Siva ekonomija nacionalizma i koristoljublja nacionalnih i političkih prvaka uz patrijarhalnu krvožednost u ovoj političkoj vukojebini proizvodi učinak koji teško da će mo moći da izdržimo-vraćanje u jame i kopanje po izbijenim očima, zaklanim vratovima i jataganskim sječivima. Tragala sam za tom vješću sjutradan u medjima i saopštenju ministarstva ili izjavi resornog ministar međutim mediji se tom informacijom nisu bavili. Ta tema nije najvažnija ili je to uspostvaljeni prećutni dogovor politike i uredništva. Pa smo selektivno baždareni. Provjeravala sam na više strana da li razumjela i došla do zakona o vjerama i naravno u članu 46 stoji „vjerska škola koja je licencirana, odnosno akreditovana kao obrazovna ustanova, ima pravo na finansiranje iz državnog budžeta, srazmjerno broju učenika, u skladu sa zakonom.", i shvatih već usvojeno u Skupštini a da se ovim novim predlogom završava posao. Zato nije slučajno da su juče mediji javili da je otvoren islamski vrtić u Rožajama. Sada se već materijalizuje ta krv i meso. Možda je mjesto da se sjetim moje prijateljice iz vremena odrastanja u malom primorskom mjestu, gdje nije bilo prekida odlaska u crkvu na vjeronauku u vrijeme socijalizma. Dok je ona bila zauzeta vjeronaukom u crkvi, moja majka je bila decidna nije nikada dozvolila da se igram u to vrijeme na pjaci, jer smo prostor ispred crkve koristili kao igralište, da ne bih ometala sveštenstvo i ljude u crkvi. Svi crkveni praznici i posti koji su se poštovali u njenoj kući bili su mi poznati i bili smo pozvani i odlazili. Ona tih dana nikada nije izostajala iz škole iz đačkog autobusa gdje name je bilo najslađe provedeno vrijeme. Njeni roditelji su i tim danima  išli na posao i nisu pravili problem oko toga. Moje i njeno prijateljstvo nije nikada dovedeno u pitanje zbog njene vjeronauke i krunice i mog ateizma i petokrake. Niti su njeni roditelji mrko gledali na mješoviti brak mojih roditelja.  Niti sam ja bila manje ateistkinjom što sam odlazila na Gospu od Škrpjela, sjedala na ruži vjetrova i slušala more kako udara o rubove otoka. Otok mi je jednako pripadao i ja njemu kao i svim mještanima koji god da su bili. Ateizam moje prodice nije spriječio sveštenika da moju pjesmu uvrsti u zbirku na Gospi sa velikim pjesnicima. Odavajući mi tako beskrajno poštovanje.  Možda je vjere bilo najviše u nadnacionalnoj Jugoslaviji, u tom trenutku mog odrastanja, bez zatezanja, bez siljenja i ulivanja u glavu sa svim strana instant lekcije iz vjeronauke, uvođenja iste u škole ili građenja vjerskih škola i institucija. Moja prijateljica je tada imala veći stepen vjerske slobode i izbora. Bilo je drugačije od ovog danas, kada nas pokušavaju svrstati u kolone, sve mašući nam pred očima tradicijom. Tradicija mi dođe kao zlo koristoljublja koje se kao utvara pojavljuje s vremena na vrijeme i staje između nas. Nekad  smo po broju mješovitih brakova bili prepoznati kao moderna i napredna država. Kažu da se tim aršinima mjeri zrelost jednog društva. Danas je etnička distance verifikovana među ljudima vrlo visoka. Evo su ovjerili vjerskim mecima na legalizovan način uz pokroviteljstvo države. Od kada su nam djecu počeli dijeliliti na vjerske  predškolske ustanove, vjerske osnovne i srednje škole ja znam da političari i popovi na račun ličnih ciljeva,  pojačavaju patrijarhat i primitiviza, čineći nas ruljom. Pa svak svome. Na tlu koje ima dugu tradiciju krvavih okršaja vjerskog i nacionalnog tipa, stasavanje u vjerskim institucijama, jednonacionalnim vrtićima, školama, izvodi na teren naše, vaše i njihove vojnike. Tada se niko neće sjetiti da su ti vojnici  naša djeca. Paljenje požara odvajanjem djece, neće izgubiti oni koji su upalili šibice, tj vjerski i politički poglavari i korifeji, nego naši prijatelji i komšije, svi mi.. Njihova će se djeca školovati i liječiti van ovih prostora, postajat će sve modernija i elegantnija, za njih neće biti vojnih misija u sklopu vojnih saveza. Zato će sirotinjska djeca, podjeljena među sobom, krvariti u ime oca i sina….Zato će se izbjegavati pitanje kako da živim sa sobom kao ubicom jer će mu pop i general podići spomenik u državi koja se diči antifašizmom iz usta njenog nejakog predsjednika. Ili masovnim ubicama spomenik čija rodbina i prijatelji koja ga se sjećaju na javni način, tvrde da je to privatni posjed i lično sječanje na pretka. To je taj nauk uz vjeroispovjedače koji podržavaju u svojim bogougonim pričama poraze kao pobjede, krvnike kao heroje. Nekad je u komšiluku postojao jedan tv i okupljalo se društvo prijatelja i komšija. Nikada fudbalske utakmice nisu bile bolje, nikada navijanje bije bilo konstruktivnije. Prije neki dan su navijači srbijanske politike koja negira ratne zločine i genocide počinjen u njihovo ime, skandirali ratnim zločinima na dan kada su drugi otvarali svoje bolove. Tim iz Crne Gore niej prekinuo meč i odbio da igra u tim uslovima. Nije mu pomogao clan 46 zakona o vjerama. Ta potpuna neosjetljivost za komšiju i prijatelja, čovjeka sa kojim živimo  straši vise od noža ili pucnja. Sada smo domijeli odluku da je njegujemo od malena, da vjerskim prstom bojimo zidove komšijskih avlija, vršimo reviziju prošlosti, odričemo se antifašizma ili ga nosimo na reveru u govoru predsjednika koji nije otišao na spomen obilježja partizanskih grobova gdje leže oni od 16 pa naviše. Uočio bi da su spomen groblja zatrta i zapuštena a tamo leže najdraži iz većine porodica u Crnoj Gori iz ustanka protiv fašizma. Most između vjera neće funkcionisati otvaranjem jednonacionlanih ustanova i razreda. U dojučerašnjem zajedničkom dvorištu onaj mostarski šantićevski most nije više most. To je puka konstrukcija koja ne veže dvije obale već ih definiše da se zna koja je čija. Zar tuga Mostara nije dovoljana, zar sve oko nas  nije  dovoljno da vidimo posledice neodgovornih. Crnogorska neodgovorna politika izvršne i zakonodavne vlasti, pozicije i opozicije može da prođe  jer nema živih proletera sa Ljubinog groba da nas uvjere da zlo neće proći.

13. jul Dan ustanka

Povodom 13. jula Dana državnosti Crne Gore performansom pod nazivom “13. jul Dan ustanka” iskazujemo svoje neslaganje sa politikom koja legalizuje nasilje na svim nivoima, opstruira borbu protiv organizovanog kriminala, etiketira “neprijatelje” i progoni neistomišljenike, obespravljuje većinu a manjinu privileguje, povećava jaz između siromašnih i bogatih, eksploatiše i krši ljudska prava, usvaja zakone a potom ih ukida, budžetom poreskih obveznika plaća privatne poslove, zastrašuje građane/ke i izaziva sukobe nesaopštavanjem istine o ”državnom udaru”, a poslušnost priznaje kao jedini pokazatelj dobrih namjera i nužni preduslov učinkovite saradnje. 

Cijeneći da je kategorija odgovornosti najdeficitarnija kategorija naše političke zajednice, u svim sferama i na svim nivoima, tražimo odgovornost, zadovoljenje pravde i prestanak kreiranja sukoba.

Performansom koji će se održati 13. jula u 12:00 sati na Trgu od oružja u Kotoru ovom datumu na simboličan način vraćamo značenje otpora i nepristanka na nasilje režima i pozivamo građane/ke da ustanu za pravdu, mir i nenasilje, a protiv eksploatacije, podjela i nametnute kulture straha.

Vrijeme je da oživimo sjećanje na najčestitiji momenat naše novije istorije, pronađemo snagu za korjenitije promjene i vratimo nadu u bolju budućnost.

NIKADA NEĆEMO ZABORAVITI GENOCID U SREBRENICI“


22. godine  nakon genocida  u Srebrenici   još se postavljaju pitanja o realnosti ovog organizovanog zločina u kome su učestvovali ljudi iz Srbije i Crne Gore  a čije posledice su vidljive na čitavom prostoru ex Yu. Pravda nije zadovoljena jer osim komandne i neposredne odgovornosti izvršioca (ne svih) ne proziva se odgovornost inspiratora i podržavatelja. Proces iscjeljenja društva je otežan organizovanim zaboravom i veličanjem zločinaca , izostaje i   uvažavanje patnji žrtava.
Uprkos simboličkog izvinjenja, obilježavanja ovog dana prisustvom ljudi iz vlasti komemoraciji i posjetama spomenika žrtvama  u Crnoj Gori  se ne razvija svijest o važnosti istine i odgovornosti za učinjeno.
U Crnoj Gori se aktivno podržava  ubjeđenje da Crna Gora nije podržavala i učestvovala  u genocidu i zločinima u BiH  od strane pozicije i većine opozicije.Ovakav odnos podržava podjele i ravnotežu straha od naacionalnih sukoba.
Govoriti o posledicama ratničke prošlosti znači govoriti o budućnostti u miru.

Aktivistkinje Anime se pridružuju ženskim organizacijama iz regiona u akciji  „Srebrenica 8372“  i  odaju puno poštovanje svim žrtvama i članovima porodica  genocida u Srebrenici.


Tim Anime

 

autorke:Ljupka Kovačević  i Ervina dabižinović

Nije prvi put da se političarke napadaju u Crnoj Gori. Svaki put kada se neka usudi da iskaže svoj stav koji se ne slaže sa mišljenjem njenih kolega biva optužena sa manje ili više „suptilnosti“ a najčešće da njena ženska glava ne razumije. U takvim situacijama većina u našim partijama bespogovorno staje u stroj muskog autoriteta pa joj ostaje jedini izbor da ode ili da odćuti. I ako ode da ćuti jer je njen govor neprijemčiv i nerazumljiv za mizogine političare a i za širu javnost. Ovih dana svjedočimo diskreditaciju političarke, Anke Vukićević  političarke građanske orijentacije, žene koja se „usuđuje“ da javno govori ono što misli, da brani svoj stav u interesu vrijednosti koje zagovara. Neprimjereni su napadi koje zbog toga trpi i opasni glasovi koji se čuju u javnosti povodom njenog djelovanja. 
Izgleda da agenda njenih političkih grijehova sadrži: zagovaranje suočavanja sa prošlošću od devedesetih do danas, zaštitu prava žena, antiratne agende, građansku opciju naspram nacionalističke i klerofašističke svih boja, zalaganje za antifašizam, antimilitarizam i pacifizam, uvažavanje različitosti, solidarnost i građanska Crna Gora. Glasovi iz tame govore da je „grijeh“ sarađivati sa antimilitarističkim, feminističkim i pacifističkim aktivistkinjama i zemlje iz regiona. Treba svirati u vojničke trube i razvijati mržnju prema drugima. Treba se zatvoriti u muške torove moći, primitivizma, prijetiti sa svih strana. Žene koje ne pristaju da su broj u partiji su prve na udaru, još teže onima koje nisu u nacionalnom stroju. Mislećim ženama u predpolitičkim društvima izuzetno je teško jer su nepredvidljive i slobodne od poslušnosti prema gospodaru i njegovom bogu.
Pišemo ovaj tekst kako bi skrenule pažnju javnosti na opasnost budućeg postrojavanja, na isključivanje svih koje drugačije misle. Nekome su ovdje izgleda potrebne samo dvije nacionalističke kolone kako bi se ravnoteža straha nastavila dok se „gospodari“ nadgornjavaju. Zato je tako bijedna bila podrška majkama koje su mjesecima štrajkovale, zato će sigurno izostati podrška ovim usamljenim glasovima. Važno je znati da ti glasovi postoje i da su oni jedina nada a to je ono što po našem mišljenju i Anka zagovara – jednakost bez obzira na pol, vjeru i nacionalno opredjeljenje, utemeljivanje politike na ravnopravnosti a ne na hijerarhiji. 
Ljupka Kovačević
Ervina Dabižinović

7.07.2017.

Povodom 19. juna  2017. godine, Međunarodnog dana borbe protiv seksualnog nasilja, ANIMA –Centar za žensko i mirovno obrazovanje izdaje saopštenje .

            Silovanja na prostoru bivše Jugoslavije su bila planska, sistemska, organizovana i politički motivisana. Bečkom deklaracijom 1993, Rezolucijom 1820 prekinuto je ćutanje o ovim zločinima. Silovanje u ratu je imenovani i definisano kao ratnog zločina i zločina protiv čovječnosti.        Od 1992-1995. godine na prostoru Bosne, prema podacima silovano je više od 20000 hiljada žena, djevojaka, djevojčica i muškaraca. Danas nakon 25 godina o ovim zločinima se malo govori. Za ćutanje o ovim zločinima odgovorne su politike, vlast, društvena zajednica i sistem institucija. Žrtve ovih zločina još uvjek su bez suštinske podrške. Pravda je nezadovoljena a žrtve trpe psihološki i socijalno nasilje što su pokazala i svjedočenja žena o ovom zločinu na Ženskom sudu –feministički pristup pravdi koji je održan od 7-9 maja 2015.godine u Sarajevu.

           

            Podsjećamo da je Crna Gora bila aktivna učesnica ratova na prostoru bivše Jugoslavije, da se o ovim zločinima ne govori, ne utvrđuju se činjenice o krivičnoj odgovornosti onih koji su u ime države ratovali u Bosni i na ostalim ratištima devedesetih. Koliko ima ratnih silovatelja iz Crne Gore ? 

Ukazujemo na ovaj datum kao značajan dan i pridružujemo se svima koji ga obilježavaju i koji se bore za kulturu sjećanja  jer pamtimo žene žrtve silovanja u BiH i važno je da političari odluče NIJEDNA VIŠE.

autorka : Ljupka Kovačević

Majke su „pobrkale lončiće“ stavile ljudsko dostojanstvo iznad straha i poslušnosti , uhvatile se za vlastitu ideju o pravednoj državi i etičkim principima ljudskosti, pokazale da se sve i svako ne može „slomiti“, ni kupiti. Postale nada i razlog za promišljanje otpora

"Nema prava bez pravde""Sva u kola u ženskim rukama" Sula Radov 

U  brzinskom roku su donesena dva zakona: jedan, koji je u rekordno kratkom vremenu  bio na javnoj raspravi (uzalud upozorenja)  o Izmjenama i dopunama zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti i drugi o kojemu javnost nije raspravljala  Zakon o izvršenjuOdluke Ustavnog sudaCrneGore kojim su „ riješili pravni status majki koje primaju naknadu koju je Ustavni sud ukinuo“. Tako smo ponovo u brzinskom roku pregazili uobičajene međunarodne prakse  iako u izjavama odgovornog ministra Purišića  stoji da je sve urađeno u skladu sa međunarodnim praksama. Zaboravio je da kaže a i novinari da ga pitaju u kojim međunarodnim praksama postoji  onakav Zakon o nadoknadama kakav je usvojio Parlament i sprovodila Vlada , onakvo ukidanje stečenog prava korisnica , onako nakaradne odluke Ustavnog suda, onako definisan zadatak Vladi od strane Ustavnog suda, ovako  nedogovorna papazjanija  od razdiobi majki po kategorijama, ovako bahato ignorisanje četvoromjesečnog protesta majki sa troje i više djece. Sve ovo da se  „vlasi ne dosjete“ koliko je zluradosti, neodgovornosti i nasilja uhlebljeno  u najodgovornijim institucijama ove države, koliko  neznanja,  poslušnosti  i udvorništva su spremni da ulože kako bi održali svoje pozicije i svoje privilegije. I oni su  , po istom modelu kao što su i majke Zakonom  dobili to što nisu tražili, takve  pozicije i takve privilegije, sve dok „budu potrebni“. Bilo im je dovoljno da budu „samo članovi“ali dobijanjem pozicije stavljeni su u položaj nesigurnosti i straha da im svakog momenta jednostavnim dekretom moćnika može biti   ukinuto sve  ukoliko ne donose glasove  i  slušaju proporcionalno vlastitim privilegijama . Izuzetak su  miljenici a takvih je malo. Princip je isti , disciplina manipulacije i zloupotrebe ljudi je do savršenstva dovedena  kao i sistemsko  ćutanje o tome

S A O P Š T E NJ E    POVODOM MEĐUNARODNOG DANA BIJELIH TRAKA ,   31.maj 2017.

Međunarodni dan bijelih traka je nastao iz potrebe za borbom protiv negiranja zločina i za obilježavanjem stradanja civilnih žrtava rata, prije svega u Prijedoru, ali i šire.

31. 05. 2017.  se navršavaju 25 godine  od  kada su srpske vlasti u Prijedoru naredile Bošnjacima i Hrvatima da kuće obilježe bijelim čaršafima i da na javnim mjestima nose bijele trake na rukavima. Potom su uslijedila istrebljenja, ubistva i progoni. Naredbu  je  izdao  „Krizni štab opšine Prijedor“. Predsjednik štaba, Milomir Stakić osuđen je u Haškom tribunalu na 40 godina zatvora. Prema zvaničnim podacima udruženja žrtava, u Prijedoru je ubijeno ukupno 3.173 civila, dok je 31.000 muškaraca, žena i dece bilo zatočeno u logorima u okolini Prijedora. Muškarci su uglavnom mučeni i ubijani u logorima Keraterm i Omarska, a žene u logoru Trnopolje. O zločinima se i danas ćuti, zabranjuju se komemoracije i krivično gone aktivisti udruženja koja okupljaju žrtve. 

Ukazujemo na kontinuitet negiranja zločina, na sve prisutniju rehabilitaciju ratnih zločinaca  iz II sv rata, na slavljenje ratnih zločinaca iz rata devedesetih u zemljama regiona. Upozoravamo na sve prisutniji fašizam u Evropi vidljiv kroz odnos prema izbjeglicama sa ratnih područja. Prvi znaci su obično »nevidljivi« a kad postanu svima vidljivi zločini su teško zaustavljivi. 

27. i 28. maja  11 žena koje su štrajkovale glađu  iz Nikšića, Bara, Žabljaka, Kolašina, Pljevalja, Risna i 6 žena   koje su učestvovale u protestima boravile su u Kući slovodne misli. Aktivistkinje Anime su ih upoznale sa radom Anime . Družile smo se dva dana u prijatnom ambijentu,  razgovarale o aktuelnoj situaciji, slušale lične priče ali i kroz radionicu osvijestile neke aspekte životnih priča kako bi se integrisaleu svakodnevno iskustvo. Gledale smo zajendo dokumentarni film "Ženski sud- femi nistički pristup pravdi", film "Hrvatski ustav " i u noćnim satima  film "Dobra žeena" 

Aktivistkinje Anime su dale svoj doprinos u pripremi lokalnih specijaliteta a gošće su donijele njihove proizvode( sir, kajmak, liker, rakiju) i tako je doživlja bio ugodan i zabavan.

sve su izjavile da im je boravak bio ugodan.