Saopštenje povodom 26. godine od formiranja Logora Morinj

U periodu periodu od 3. oktobra 1991. do 18. avgusta 1992. godine u Morinju je organizovan Sabirni centar za zarobljenike iz Hrvatske – Logor Morinj. U logoru je u tom periodu boravilo 292 osobe iz Dubrovačke regije, od čega je 169 svjedočilo o nečovječnom postupanju prema njima. Nakon dugog perioda u kojemu je režim upotrebio sva sredstva kako bi izbjegao odgovornost za učinjeno 2013. godine je donesena pravosnažna presuda kojom su četvorica optuženih osuđeni na ukupno 12 godina zatvora. Optuženi su naređivali, mučili i nečovječno postupali prema velikom broju ratnih zarobljenika u logoru, povređujući njihov tjelesni integritet i lično dostojanstvo.

Danas se čak i djelovi civilnog društva ne mogu jasno izjasniti da je Crna Gora bila agresor u ratu sa Hrvatskom. Politika nekažnjivosti zločina i projektovanja zaborava daje rezultate u „političkoj korektnosti“. Sigurno je da u zvaničnom „ratu za mir“ ljudi koji su bili u Logoru Morinj nisu bili na izletu godinu dana i makar simbolično ( iza očiju javnosti) država je priznala zločin ( zatvorka kazna i obeštećenje žrtava).

Država a i Opština Kotor mora uraditi vise i učiniti logor Morinj vidljivim obilježiti ovo mjesto zločina i odati počast žrtvama kako bi se znalo što se dešavalo u Kotoru tokom rata. Ako se ćuti o sramnom postojanju i funkcionisanju Logora Morinj ne može se govoriti o pravdi i mirnom suživotu u Crnoj Gori. Niti miru u Kotoru i Boki Kotorskoj.

Pamtimo Logor Morinj! Nećemo zaboraviti zločine počinjene u naše ime!

ANIMA – Centar za žensko i mirovno obrazovanje

Povodom Svjetskog dana mira -  21. septembra 2017. godine, u 12h, na Trgu od oružja u Kotoru, Anima organizuje mirovnu akciju „Zaustavite rat, a ne izbjeglice“.

Istog tog dana, mirovne akcije će biti održane i u: Leskovcu, Kruševcu, Pljevljima, Beogradu, Tuzli, Zagrebu, Ljubljani.  Povodom toga izdajemo zajedničko saopštenje.

Mirovnu akciju organizujemo:

Zato što smo protiv:

-          Rata, militarizma i rastuće militarizacije, kako na lokalnom, tako i na globalnom nivou

-          Zatvaranja granica, podizanja žičanih ograda, progona, deportacija izbjeglica

-          Prodaje oružje u ratnim područjima od strane država Zapadnog Balkana

-          Ratnog profiterstva, organizovanog kriminala, eksploatacije izbjeglica

-          Rasizma, ksenofobije, rasističke propagande prema izbjeglicama

-          Kršenja međunarodnih konvencija o izbjeglicama

-          Neokolonijalne politike Zapada i diktatorskih režima u Trećem svijetu

Zato što smo za:

-          Zaustavljanje rata u Siriji, Iraku, Avganistanu, Jemenu…

-          Otvaranje granica za sve izbjeglice i regulisanje njihovog statusa

-          Zaustavljanje prodaje oružja zaraćenim državama

-          Solidarnost, odgovornost, podršku izbjeglicama, prije svega ženama i djeci

-          Dobrodošlicu izbjeglicama

Zaustavite rat, a ne izbeglice! Zaustavite prodaju oružja, a ne izbjeglice!

 

U Kotoru, 20. septembar 2017.

autorka Ljupka Kovačević

Vraćam se sa puta iz susjedne države uvučena u njihov politički kontekst i pobune ljudi koji pokušavaju da slobodno misle i djeluju. Pred tunelom milicija zaustavlja vozila iz suprotnog smjera. Neko je ubijen, mislim. Nema straha. Nema užasa. Nema ni druge misli. Isčezlo je čuđenje i   nekadašnja misao da milicija ganja nekog lopova ili u najgorem slučaju nekog ko je pobjegao iz zatvora. Već godinama unazad  milicija nema takvo lice jer krađe su „uspješno snalaženje u datim okolnostima“, a nepoštovanje zakona uobičajeno djelovanje u Crnoj Gori. 

Užasnuta sam, izgleda da je potpuno normalno da se pitate ko je ubijen kada vidite tu miliciju. Milicija postaje siguran znak   da je čovjek brutalno ubijen i istovremeno  znak normalizacije ubistva u našim mislima „neko je ubijen“.

Depersonalizovano i dehumanizovano. Sledeći korak je da  se  već u prvim izvještajima dodaje  sadržaj  „sa ili bez kriminalnog dosijea“, to je izgleda “specifična razlika“ za nas. Da li je zbog te elaboracije brutalna egzekucija manje ili više brutalna i strašna? U šta smo se mi to pretvorili? Podržavaoci/teljke  egzekucija i suspenzije  zakona?

Nekada je živjeti u Kotoru bila  privilegija. Kotor je značio - kulturu, toleranciju prema različitima i mir. Nisu ga doticala nadgornjavanja u kafanama, tuče mladalačkih grupa, bahatost, ni borba za vlast u državi. Ući kroz vrata grada značilo je udisati taj duh,  te vrijednosti i ljepotu i to je valjda ljudima koji su živjeli u gradu bilo dovoljno. Kotorani su voljeli Kotor. Dugo je Kotor odolijevao pohari devedesetih, duh grada se odupirao nasilju i kada su ga ljudi izdavali i zloupotrebljavali. I dok je bijesnio rat u okruženju on je bio utočište za mlade i nenasilne. Do 2006. u njemu se još moglo ljudski živjeti. 

Kada su se ustoličili učesnici „rata za mir“ i postali svjesni da su oslobođeni odgovornosti za zločine koje su činili, sve što je disalo kulturom, mirom i nezavisnošću trebalo je kooptirati  i degradirati. U Kotor su organizovano, pod okriljem vlasti upumpavani akohol i droga jer je postalo jasno da je to način da se duh grada napadne, ugrozi i savlada, da se potčini kulturi nasilja (primitivizma) i mržnje (podjela). Građanstvo se, već podobro izmučeno uništavanjem svega što je značilo sigurnost   i instaliranjem „svojih“ na pozicijama moći, povlačilo  iz grada i od grada. Kotor se više nije mogao braniti, nestali su oni koji su ga voljeli. Ranjeni grad se mogao predati kome god. Nezasita  beskrupulozna politička  elita sa pomagačima iz tame ga je posjedovala  i ne samo oni, nego i oni koji se smatraju predstavnicima  kulture, umjetnosti i akademije  kako bi i oni nešto opelješili.  Za takve, u „novom“ vremenu u „njihovom vremenu“  politika kruzinga je vrhunac  turizma, zarade i razvoja vlastitih domova. Dehumanizacija.  Kotor više ne može biti dom ni za jednog jedinog čovjeka koji ima namjeru kvalitetno živjeti. Nekada se govorilo o elitnom turizmu, o kreaciji i valorizaciji umjetnosti, kulture, ljepote prirode koje je bilo u izobilju u svakom uglu Kotora. To je ućutkano  šatrama, bukom, nasiljem i projekcijom takozvanih klanova. Umrtvljen grad, o čemu svjedoče oni koji ga u hordama obilaze,  i grad nasilja, o čemu svjedoče oni koji u njemu žive. Kriminalizacija Kotora je bila  oružje  političke elite protiv duha mira i tolerancije grada  i lanac smrti kojima prisustvujemo posljednjih godina je vidljivi rezultat dugog organizovanog djelovanja.

Ne mogu da ne mislim da je ubijeni čovjek, kome se mrtvom izvinjavam zbog priče o gradu za kojim žalim, imao samo 5 godina kada je pohara počela, kada su „dobri“ ustuknuli pred nasilništvom i mržnjom i pustili da političke elite, izrasle u  ratu, kreiraju ambijent u kojemu je ono što se Kotoru desilo rezultat njihove borbe za pravnu državu i protiv kriminala.  O tim rezultatima više nego cinične su izjave predsjednika Vlade i odgovornog ministra u susret još jedne nerazriješene egzekucije. 

Brutalno ubistvo čovjeka u gradu je uvijek pucanj u grad (koliko ih je bilo posljednjih godina?). Da li će oni koji su govorili da  vole Kotor,  a nisu znali da ga sačuvaju, znati da zaustave pomahnitali duh kojeg samo prestanak nasilja na svim nivoima može umiriti. Odmah. 

20.septembar

autorika: Ervina Dabižinović

Septembar  u medijskom oku zrcali podvođenje žene (i dame) pod zajedničkog kandidata na predstojećim predsjedničkim izborima. Impotentni politički kurs opozicije iznjedrio je i jednu ovakvu ludost na osnovu koje hoće da profitira zbog neizvjesnosti  na predstojećim izborima. Kome u Crnoj Gori nije jasno da se igraju naduvanom lutkom za manipulaciju, treba da se prisjeti primjera u kojima su žene kandidovane ili obnašale (je li ovo srpska ili hrvatska varijanta zajedničkog jezika?) pozicije u vlasti. Očigledno je kratko političko pamćenje kada su žene u javnoj sferi prisutne vjerovatno iz više razloga. Jedan od njih je  da je to kad god se ženama formalno maše u javnom diskursu uvijek bez sadržaja, bez  odgovornosti i naravno sa površnim odnosom prema onom što se u teoriji zove žensko pitanje. Od pogroma nekadašnje prve predsjednice parlamenta CG, te pogroma političarki koje su mislile svojom glavom, preko napada na aktivistkinje civilnog društva, posebno poslednjeg linča aktivistkinje koji je nezabilježen ikad u istoriji ovih prostora, do štrajka glađu majki pred Skupštinom, koje su kolateralna šteta opozicione politike i pozicione kalkulacije pred izbore, primjeri pokazauju koja ozbiljnost, dubina i odgovornost vlada političkom mišlju u glavama naših vrlih političara svih boja. Svaka koja se usudila da misli sopstvenom glavom i djelovala u skladu sa sopstvenom odgovornošću i mišljenjem bila je osuđena na medijsko čerečenje koje se nikada ne dešava muškarcima. Makar ne na toj razini (jedna od varijanti našeg zajedničkog jezika razumljiva svim našim narodima i narodnostima). Ajde neka se neka kandiduje. Politikantsko traganje za ženom i damom, podsjeća na primjer biranja rasnog psa da se djete igra u bogatoj kući. Pa kad se dijete izigra, bace ga na ulicu.  Slučajevi žena i pasa brojni i istovjetni. Sleduje ulica. I nasilje.

A kako je to kada žena obnaša funkciju pokazuju primjerom žene pozicija kroz par karakteristika - lojalnost lideru, snishodljivost partiji/bratstvu  i sistemu te gubitak integriteta i legitimiteta (pate i opozicionarke od ovih boljki i vole aplauze kada nekog šamaraju). Ozbiljnije od svojih kolega iz partije postaju simbolički sredstvo za čišćenje krvavih košulja, kriminalne rđe i partijskog smeća lišavajući tako odgovornosti sve što dolazi od njihovog partijskog bratstva, i nas mogućnosti za promjenu. A služba neliberalnim profiterima? Ali nije samo to. Bez obzira koliko  u javnosti CG djeluje žena koje su dostojne političkih kandidatura i djelom i znanjem, kreirani politički kontekst svakako da bi potrošio onu koja se kandiduje, što bi se reklo sama od sebe, mimo partijskog mača i liderskog šarma, što bi bio poseban kvalitet. Lideri još hoće da vedre i oblače. Tako prema svojoj mjeri i kreiraju politički okoliš i mjere sve karakteristike moguće još uvijek nepredložene persone. 

Sastanak Savjet održan je 7.septembra 2017 u prostoru NVO Dona Montenegrina i nakon razgovora o rezultatima dosadašnjeg rada usvojen je plan za naredni period:

  • ISTRAŽIVANJE – je finalizirano i kao takvo završeno. Raspravljale smo o predlozima koji iz njega proističu dugoročnim ali i kratkoročnim ( prevencija bournout )kao i o nekim metodološkim propustima koje treba definisati kao preporuku za buduća istraživanja. Važna je i  primjedba da smo trebale uzeti u razmatranje i pacijente iz Brezovika tako da u budućnosti treba proširiti uzorak.
  • RAD NA ONKOLOŠKOJ KLINICI  - definisale smo  kroz : prisustvo psihološkinje na odjeljenu 1x sedmično ( održavanje kontakata sa ženama i obavljanje prvog intervijua), kao i prisutvo na konzilijumima . Odustale smo od šeme prvog intervijua( suviše glomazan i detaljan) i predložile da fokus bude na shvatanju uzroka, davanju smisla bolesti, promjene u odnosima koje su proistekle iz svijesti o bolesti, snage, teškoće i podršku.
  • PREDAVANJA – nastaviti po planu , uz sugestiju da se uključe više organi lokalne uprave koji , po iskustvu, najbolje motivišu građane/ke da prisustvuju.
  • RAD U GRUPAMA – Nastaviti sa nastojanjem da se održe grupe u gradovima u kojima smo započeli rad ( Bar, Kotor, Herceg Novi, Nikšić, Podgorica). U Podgorici ponuditi ženama jutarnji i popodnevni termin ( jutro 11, popodne 17) i ukoliko je potrebno formirati dvije grupe. U ostalim grupama racionalizovati prisustvo terapeutkinja (grupa manja od 5 žena jedna voditeljica)

Ponovo smo diskutovale o važnosti porodice i potrebi da se i članovima porodice da podrška. Nismo ovo konkretizovale jer je prioritet   da se stabilizuju i prošire grupe samih žena radi mogućnosti da se u nastavku formiraju grupe samopomoći i intenzivira inicijativa žena koje su u procesu liječenja.

  • INDIVIDUALNI TRETMAN – U Podgorici se povećava broj žena koje traže inidividualni tretman pa se treba razmišljati o još jednom terminu ( danu)za rad sa ovim ženama i uključivanju još jedne terapeutkinje.
  • OBAVJEŠTAVANJE – nastaviti nastojanja da se uključi veći broj žena. Predlog je da se u dnevnim novinama, na prvoj strani pošalje poziv ženama sa kontaktima... Doraditi fejsbuk profil informacijama.
  • SARADNJA SA MEDIJIMA – Ervina i Ljupka razgovarale sa glavnim urednikom Aleksandrom ?... i on je izkazao zainteresovanost za ovu temu, ali nažalost emisija „Zdravlje“ je od prvog septembra ukinuta pa će razmisliti o drugoj formi emisija , predlog je da bude edukativnog karaktera sa temom – psihoonkologija.
  • SARADNJA SA SLIČNIM ORGANIZACIJAMA – proširiti saradnju sa organizacijama i stručnjakinjama iz regiona koje imaju dugu praksu u organizovanju grupa i psihoterapijskom radu.  ( neke adrese- NVO Jefimija, NVO Sve za nju ...Nela Hasić, Mira Vilušić, Ljiljana Vukota ) ostaje Studijska posjeta Beogradu –institucijama.
  • PREVENCIJA BOURNOUT SINDROMA  -  U analizi istraživanja koje smo sprovele na Onkološkoj klinici skoro polovina ispitanih ima ssimptome koji ukazuju na ozbiljnu mogućnost bournout sindroma.  Predlog je da ponudimo program prevencije za medicinsko osoblje ( 10 seansi). Neophodno je razgovarati sa rukovodstvom Onkološke klinike  o toj mogućnosti . Kroz diskusiju smo zaključile da bi to bilo moguće  a  najracionalnije bi bilo  organizovati grupu u toku radnog vremena, po dinamici rada „najslobodniji dani „ su utorak i petak a najpovoljnije vrijeme 12- 14 sati.
  • KONFERENCIJA – kratko smo razgovarale o scenariju za planiranu Konferenciju tj da umjesto konferencije na kojoj bi predstavnike/ce institucija upoznale sa rezultatima  ( po planu) organizujemo dvodnevnu konferenciju naa kojoj bi osim navedenog aktivno uključile i žene iz grupa iz svih gradova  u definisanju strategije za dalje aktivnosti

NAREDNI SATANAK SAVJETA planirale smo za 18.oktobar 2017.

autorka : Ljupka Kovačević ( dnevni list Vijesti , 8.septembar 2017

Evo nam jos jedne „zanimljive „ medijke teme u svkodnevnici svake vrste oskudnosti, naraslih međuljudskih tenzija (ne samo kod nas) i sve pesimističnije sjutrašnjice ( ne samo zahvaljujući našoj političkoj eliti nego i šire). Dva lidera parija u nastajanju ( ili nestajanju ) u svom ličnom javnom  promišljanju  iskazali  su stav  da bi u CG bilo dobro da na predsjedničkim izborima kandidat bude žena (kaže jedan) , dama (kaže drugi).  Ne smije se previdjeti različitost ovih pojmova koju pune vjekovi borbe žena za ravnopravnost , ne sa „gospodom“ nego sa muškarcima. Svako ko čita ovaj tekst zna dobro koja je razlika u Crnoj Gori između „žene“ i „dame“ i nepotrebno je objašnjavati . Onaj ko ne razumije ovu razliku ili je ozbiljno „slijep po potrebi“ ili oziljno glup. Plašim se da je tako i sa onima koji ozbiljno uzimaju u razmatranje izjave ovog tipa a da  politički lideri nisu personalizovali osobe koje su iza njihovih stavova.

 Ali eto , da uslovno prihvatimo tu mogućnost , što znači da isključimo  analizu političkog  konteksta i poziciju žena u tom procesu, kao i analizu vrijednosnog okvira  koji je afirmisan u dugom periodu „kuvanja žaba“ od strane političkih elita što režira naše svakodnevne živote.. Dakle, racionalno,  ništa ne bi trebalo da bude sporno u tome da kandidat bude žena jer je sigurno da u Crnoj Gori u javnom djelovanju postoje žene(   ne mnogo, ali postoje) kojima svakako ta pozicija po kvalitetu njihovog djelovanja više pripada nego muškarcima koji su na javnoj sceni. Lično sumnjam  da bi se i jedna od njih prihvatila te odgovornosti  uz dodatan „mali „ zahtjev lidera  da bude „ujediniteljka“ prevedeno na realno stanje da političari „imaju konsenzus“ oko nje (možda je lakše postići konsenzus oko „dame“ nego oko „žene“?). Što se nje same tiče izgleda  ona se „nema oko čega  pitati“ jer zadaci su definisani za nju . Ne treba ona da predstavlja (vodi) državu nego da bude „majka spasiteljica“(žena koja ujedinjuje)  ili „ukras“ ( dama) opozicije što znači  da bude u funkciji neinventivne opozicije , intrumetalizovana od strane onih koji „podržavaju“. Ona ne treba imati integriteta već samo formaliteta  da bi dobila podršku . Njihova podrška ženama  provjerena  je ne samo po njihovoj volji izostanka žena sa mjesta odlučivanja nego i po njihovom ponašanju - izostanku sa   pločnika ispred skupštine ( ne zna se kako bi bilo da su na pločniku bile dame tako da ćemo morati sačekati da one legnu). Oni znaju  sokoliti žene! Njihova ovjereno poštovanje  i priznanje  ženama – majkama  u parlamentu   je „prizor“ bez konkurencije -rješavanje  nataliteta i socijalnih problema „naknadama „u osvit izbora.  Znamo kako se sprovodi. U osvit novih  izbora žene CG treba da ponovo budu zavedene  „ponudom koja se ne odbija“ tj.svilenim gajtanom koji će ih pridaviti jer se na to računa ( kod nas a i šire).

Znamo da će naredne izbore rješavati mali broj ljudi i da  ni jednoj političkoj partiji nije sigurno . Makar mali broj , makar  samo one koje su  u prethodnoj odluci ( zakonu) zahvalno vidjele „malo sigurnosti i mira u svom životu“ ( najmanje 15 hiljada, nije malo!) i koje su izigrane političkim marifetlucima, dobro će misliti kome će (ilineće) dati povjerenje. Ponude i garancije  moraju biti mnogo ozbiljnije nego ono što smo gledali /e do sada. Dobro bi bilo da partije  tj lideri  opozicije( o liderima se radi- nema liderki )nađu konsenzus  o tome koji su interesi ljudi i što je opšte dobro u Crnoj Gori , kojim smjerom se razavijati, kako dovesti ravnopravnost i blgosatnje u sve svere života  žena pa će lako biti sa kanidatom/kinjom jer će taj/ta biti izraz vlastitog kredibiliteta i njihove volje. U Crnoj Gori ljudi su to na izborima prepoznavali i podržavali  pa će to i naredni put . Sigurno je da mašinerija vladajuće elite više ne funkcioniše na način koji je to ranije činila što  daje dosta prostora ozbiljnoj opoziciji . Ne treba „dizati 

prašinu“ ako nema sigurnog zajedničkog predloga, nije fer. 

29.08.2017 u 21 sat  u Kući slobodne misli ralizovana je predstava "Moramo li čekati Godoa?"  koju je postavila NVO Urban Nova u sklopu projekta „Moramo li ga čekat’?“ , Scenario i režiju potpisuje novska dramaturškinja Slađana Vujović.

"Cilj je bio  da se publici ponudi nova verzija Beketovog „Godoa“, sa ženskom postavkom i ženskim promišljanjem ‘velikih’ tema.Polazna tačka za učešće NVO Urban Nove u ovom projektu je bila želja da omogućimo ženama da se čuje njihova misao na temu smisla i besmisla života, i njihov način bavljanja istim. Krajem 2015. Održale smo nekoliko radionica u Herceg Novom i Kotoru; uslijedio je istraživački proces u kojem su žene imale priliku da iskažu svoja razmišljanja, nade, strahove i ideje.Cilj nam je da rezultat ove saradnje i nadasve zanimljivog kreativnog procesa, bude produkcija koja će se baviti pitanjima ženskog razmišljanja kroz medijum pozorišne umjetnosti, a žene – učesnice naših aktivnosti, da budu dio te stvaralačke avanture." ( iz Saopštenja Urban Nova )

U krugu male publika na terasi odigrana je predstava i razgovor nakon toga. Bio je to izuzetan doživljaj za sve koji su bili prisutni. Izvanredna ideja, scenario , odabir glumaca i gluma ostavilo je prisutne bez daha, pokrenulo na razmišljanje i obogatilo iskustvo.

Veliku zahvalnost dugujemo ovom malom kolektivu  koji ima hrabrosti da drugačije promišlja svijet, da želi da utiče i mijenja  sredinu koja godinama tone u moralnu bijedu i nasilje. Ovo što su nam prikazale i ponudile je izuzetno rijetko na našoj kulturnoj sceni i nadamo se da će imati odjeka i kod šire publike. Ako i ne bude imalo to će više govoriti o samoj  publici nespremnoj na promišljanje , nego o ovom poduhvatu.

18. avgusta 2017. u Bijelom Polju  u organizaciji Snažne mame i Anime održana je prezentacija dokumentarnog filma " Ženski sud - feministički pristup pravdi" u Školsskom centru.

Prisustvovalo je 20 žena. Učestvovale su svjedokinje iz Crne Gore  Maja Jovović , Zaga Matović,Sabina Talović i Rosanda pekovićPrezentaciju je vodila Sanela Rovčanin  a  Ljupka Kovačević je u uvodu ispričala o procesu i značaju Ženskog suda.
Film  je , kao i na drugim prezentacijama , pokrenuo lične priče  i priče o posledicama ratničke politike na sadašnje ekonomsko i političko stanje u zemlji i na poziciju žena.

Na pitanje što bi mogla biti tema Ženskog suda ako bi se napravio u CG najviše prisutnih žena je istaklo nepravedno oduzimanje naknada ženama sa troje i više djece (smatraju da je ugoženo preko 60 000 ljudi - žena i njihovih porodica. Istakle su još institucionalno nasilje i nasilje u porodici.

autorka: Ervina Dabižinović

Još malo pa septembar. Politička klasa (pozicija i opozicija) nam se još nije rekuperala od posjete visokog funkcionera USA. Čaršije u sijesti, skuvane visokom temperaturom, blokirane turističkim automobilima koji kao da su Pensovi tako su zaštićeni.  Do te mjere da se ni kazna turistima ne naplaćuje. Ali zato domaći moraju da prihvate visoke cijene svih usluga, parking da ne spominjem, vodu koje na sreću ima, spenzu i slično, padova na internet mreži, guzvom u saobraćaju, zastojima.... Kad smo kod parkiranja, turiste nađem često i na privatnom plaćenom parkingu. Kaže mi jedan čovjek- Hoćete turizam. Ja baš i ne spadam u te koji misle da je turizam i uslužne djelatnosti nešto što će našoj djeci obezbjediti život. Ali da je državni program razvoja turizam, grana od koje Crna Gora mora da živi, cilj po svaku cijenu pa i bez ozbiljne državne politike razvoja nam tog turizma. Vidi se i na ovom primjeru parking mjestua u sklopu opšteg haosa i dumidece od kolektora u Meljinama. Mogu da se pobijem sa turistom, ali ne pomaže. On je moj pens/ovi ima da mu se smješim i klimam poput premijera. Dakle ja ne živim od turizma, imama samo napast i moram da trpim za opšte dobro, glib, gužvu, galamu, gluposti, gnjev...ima toga još na g. Od onih sam što misle da treba čitati knjige, posebno one koje ubadaju prst u oko svim našim mitovima. Takve su  Sluškinjina priča Margaret Atvud davno objavljena koja je predvidjela postojanje kalifata poput Islamske države ili  knjiga Svetlane Aleksijevič Rat nema žensko ime, koja u mitsku priču o herojskim armijama koje brane otadžbinu unosi ono neophodno ljudsko, jednostavno i najčešće presudno da bi se ta realnost rata predstavila bez slave, pompe, ordena i oslobodilaca koji dobijaju medalje. Dobija se drugi pogleda na ljude i ratove, na herojstvo i trpnju, promrzle prste, otkinute ekstremitete koji se zatrpavaju u zemlju, salon cipele koje su kupljene prije odlaska u rat i koje se obuvaju svaki put kada jenjava borba za uspomenu na bivšu sebe, politiku i državu koja šalje u smrt svoju djecu zbog čega je autorka 8 godina obijala uredničke pragove i niko nije htio da objavi tekst čija svjedočenja mijenjaju boju ponosa svih naših oslobodilačkih bitaka. Nama to ovdje nedostaje. Taj drugi pogled na događaje u kojima smo učestvovali, koje smo sami kreirali sve tako „oslobađajući“ druge od sebe. Sve tako stavljajući prste u tuđi džem. Nedostaje nam i javna kritika na turizam i od njega dalje....

autorka: Ervina Dabižinović

Ustade prije neki dan poslanik depesa u skupštini da pohvali bulumentu predloga zakona o obrazovanju i ekspresno ističući da će iz budgeta države da se izdvajaju pare za vjerske škole. Ova me se priča tiče a tiče se svih nas. Više razloga je tome, ne samo zato što će našim novcem plaćati vjerske škole a da nas nisu pitali, niti zato što vjerske zajednice imaju para od privatnih poslova i donacija iz dijaspore već zato što će mo platili njihov poduhvat da se što krvavije raziđemo, legalno.  Skupštinska većina ovjerila je učenje podjela na vjerskoj i nacionalnoj osnovi. Legalizovala je vladine sporazume o kojima javnost ništa ne zna sa partnerima svih boja, koji im pomažu da opstanu. Zato se trguje mladim tjelima i lončićima nacionalne krve kako bi se potegla puška koja čeka u predsoblju okačena na zidu, i vratila sve one krvave pirove koji nikada nisu privedeni odgovornosti ni na jednoj od zaraćenih strana. I mladi junoša poskoči da to pohvali a da ni ne trepnu nad članom u Ustavu koji nas određuje kao sekularnu građansku državu pa valjda time i sekularnu zajednicu različitih. Ako nije jasno evo da pojasnim radi se o sakrivanju nacionalizma iza uživanja vjerskih sloboda i prava u zemlji koja manipuliše vjerskim i nacionalnim osjećanjima, kad god i kako god se političarima prohtije. Siva ekonomija nacionalizma i koristoljublja nacionalnih i političkih prvaka uz patrijarhalnu krvožednost u ovoj političkoj vukojebini proizvodi učinak koji teško da će mo moći da izdržimo-vraćanje u jame i kopanje po izbijenim očima, zaklanim vratovima i jataganskim sječivima. Tragala sam za tom vješću sjutradan u medjima i saopštenju ministarstva ili izjavi resornog ministar međutim mediji se tom informacijom nisu bavili. Ta tema nije najvažnija ili je to uspostvaljeni prećutni dogovor politike i uredništva. Pa smo selektivno baždareni. Provjeravala sam na više strana da li razumjela i došla do zakona o vjerama i naravno u članu 46 stoji „vjerska škola koja je licencirana, odnosno akreditovana kao obrazovna ustanova, ima pravo na finansiranje iz državnog budžeta, srazmjerno broju učenika, u skladu sa zakonom.", i shvatih već usvojeno u Skupštini a da se ovim novim predlogom završava posao. Zato nije slučajno da su juče mediji javili da je otvoren islamski vrtić u Rožajama. Sada se već materijalizuje ta krv i meso. Možda je mjesto da se sjetim moje prijateljice iz vremena odrastanja u malom primorskom mjestu, gdje nije bilo prekida odlaska u crkvu na vjeronauku u vrijeme socijalizma. Dok je ona bila zauzeta vjeronaukom u crkvi, moja majka je bila decidna nije nikada dozvolila da se igram u to vrijeme na pjaci, jer smo prostor ispred crkve koristili kao igralište, da ne bih ometala sveštenstvo i ljude u crkvi. Svi crkveni praznici i posti koji su se poštovali u njenoj kući bili su mi poznati i bili smo pozvani i odlazili. Ona tih dana nikada nije izostajala iz škole iz đačkog autobusa gdje name je bilo najslađe provedeno vrijeme. Njeni roditelji su i tim danima  išli na posao i nisu pravili problem oko toga. Moje i njeno prijateljstvo nije nikada dovedeno u pitanje zbog njene vjeronauke i krunice i mog ateizma i petokrake. Niti su njeni roditelji mrko gledali na mješoviti brak mojih roditelja.  Niti sam ja bila manje ateistkinjom što sam odlazila na Gospu od Škrpjela, sjedala na ruži vjetrova i slušala more kako udara o rubove otoka. Otok mi je jednako pripadao i ja njemu kao i svim mještanima koji god da su bili. Ateizam moje prodice nije spriječio sveštenika da moju pjesmu uvrsti u zbirku na Gospi sa velikim pjesnicima. Odavajući mi tako beskrajno poštovanje.  Možda je vjere bilo najviše u nadnacionalnoj Jugoslaviji, u tom trenutku mog odrastanja, bez zatezanja, bez siljenja i ulivanja u glavu sa svim strana instant lekcije iz vjeronauke, uvođenja iste u škole ili građenja vjerskih škola i institucija. Moja prijateljica je tada imala veći stepen vjerske slobode i izbora. Bilo je drugačije od ovog danas, kada nas pokušavaju svrstati u kolone, sve mašući nam pred očima tradicijom. Tradicija mi dođe kao zlo koristoljublja koje se kao utvara pojavljuje s vremena na vrijeme i staje između nas. Nekad  smo po broju mješovitih brakova bili prepoznati kao moderna i napredna država. Kažu da se tim aršinima mjeri zrelost jednog društva. Danas je etnička distance verifikovana među ljudima vrlo visoka. Evo su ovjerili vjerskim mecima na legalizovan način uz pokroviteljstvo države. Od kada su nam djecu počeli dijeliliti na vjerske  predškolske ustanove, vjerske osnovne i srednje škole ja znam da političari i popovi na račun ličnih ciljeva,  pojačavaju patrijarhat i primitiviza, čineći nas ruljom. Pa svak svome. Na tlu koje ima dugu tradiciju krvavih okršaja vjerskog i nacionalnog tipa, stasavanje u vjerskim institucijama, jednonacionalnim vrtićima, školama, izvodi na teren naše, vaše i njihove vojnike. Tada se niko neće sjetiti da su ti vojnici  naša djeca. Paljenje požara odvajanjem djece, neće izgubiti oni koji su upalili šibice, tj vjerski i politički poglavari i korifeji, nego naši prijatelji i komšije, svi mi.. Njihova će se djeca školovati i liječiti van ovih prostora, postajat će sve modernija i elegantnija, za njih neće biti vojnih misija u sklopu vojnih saveza. Zato će sirotinjska djeca, podjeljena među sobom, krvariti u ime oca i sina….Zato će se izbjegavati pitanje kako da živim sa sobom kao ubicom jer će mu pop i general podići spomenik u državi koja se diči antifašizmom iz usta njenog nejakog predsjednika. Ili masovnim ubicama spomenik čija rodbina i prijatelji koja ga se sjećaju na javni način, tvrde da je to privatni posjed i lično sječanje na pretka. To je taj nauk uz vjeroispovjedače koji podržavaju u svojim bogougonim pričama poraze kao pobjede, krvnike kao heroje. Nekad je u komšiluku postojao jedan tv i okupljalo se društvo prijatelja i komšija. Nikada fudbalske utakmice nisu bile bolje, nikada navijanje bije bilo konstruktivnije. Prije neki dan su navijači srbijanske politike koja negira ratne zločine i genocide počinjen u njihovo ime, skandirali ratnim zločinima na dan kada su drugi otvarali svoje bolove. Tim iz Crne Gore niej prekinuo meč i odbio da igra u tim uslovima. Nije mu pomogao clan 46 zakona o vjerama. Ta potpuna neosjetljivost za komšiju i prijatelja, čovjeka sa kojim živimo  straši vise od noža ili pucnja. Sada smo domijeli odluku da je njegujemo od malena, da vjerskim prstom bojimo zidove komšijskih avlija, vršimo reviziju prošlosti, odričemo se antifašizma ili ga nosimo na reveru u govoru predsjednika koji nije otišao na spomen obilježja partizanskih grobova gdje leže oni od 16 pa naviše. Uočio bi da su spomen groblja zatrta i zapuštena a tamo leže najdraži iz većine porodica u Crnoj Gori iz ustanka protiv fašizma. Most između vjera neće funkcionisati otvaranjem jednonacionlanih ustanova i razreda. U dojučerašnjem zajedničkom dvorištu onaj mostarski šantićevski most nije više most. To je puka konstrukcija koja ne veže dvije obale već ih definiše da se zna koja je čija. Zar tuga Mostara nije dovoljana, zar sve oko nas  nije  dovoljno da vidimo posledice neodgovornih. Crnogorska neodgovorna politika izvršne i zakonodavne vlasti, pozicije i opozicije može da prođe  jer nema živih proletera sa Ljubinog groba da nas uvjere da zlo neće proći.