ANIMA u saradnji sa Bona Fide Pljevlja, Centrom za ženska prava Podgorica, Omladinskim Centrom iz Herceg Novog i saradnicima ANIME u Nikšiću  otpočinje  seriju predavanja iz feminizma,  u sklopu  projekta: Feministička škola 2016.  koju podržava Holandska ambasada iz Beograda.

Škola  počinje sa radom predavanjima 30. septembra u Pljevljim, a predavanja će biti realizovana u kontinuitetu  po dogovorenim datumima u sva četiri grada, u period oktobar- novembar, 2016 godine. Cilj  predavanja je da upozna učesnice  sa osnovnim znanjima iz feminističke teorije i prakse, značajem rodnih politika za demokratizaciju društva, osnaži i ojačaženske organizacijeza aktivno građanstvo i ženski aktivizam. Predavačice su aktivistkinje ANIME.

  28. Septembar, 2016

 21.septembar 2016,Kotor

21.septemabr 2016.

Centar za žensko i mirovno obrazovanje  ANIMA, povodom Svjetskog dana mira  (Jedan dan za mir), organizuje 21. Septembra (srijeda ) stajanje u Kotoru,  ispred vrata grada,  od 11- 12 sati. Tim povodom aktivistkinje će dijeliti poruke mira.

Živimo u  vremenu u kojem je sve više različitih  vidova   nasilja i u kom se stradanje i patnja ljudi  povećava.  Svjedokinje smo rezultata  ideologije da se mir postiže ratom. Proizvode se nova ratišta  a primirja i mir je sve teže uspostaviti. Sjetimo se  Avganistana, Irana, Libije, Ukrajine, Sirije. Nasilno rušenje poretka u tim zemljama nastavlja se nasiljem uspostavljanja „novog poretka“, u kojem se najčešće spriječava suočavanje sa prošlošću, izbjegavanje odgovornosti za učinjeno a glavnu riječ  u većini slučajeva vode retrogradni političari i održavaju stanje konflikta.  Zbog toga su milioni ljudi prisiljeni da traže spas u bezbjednim zemljama Evrope.

 Sjetimo se Jugoslavije i posledica koje još uvijek snosimo.Dobro  je ovog dana sjetiti se važnosti očuvanja mira  pred  „istorijske“ izbore u Crnoj Gori  za koje je kampanja krenula radikalizacijom razlika i ostrašćenim pristupom  koji  svjedoči o nasilnom diskursu partija i vjerskih vođa  bez odgovornosti za rečeno i učinjeno.

Izražavamo solidarnost i saosjećanje sa svim unesrećenim u zonama  konflikta i  na ratištima.  Osuđujemo svaki militarizam, nacionalizam i vjerski fundamentalizam jer oni sprečavaju uspostavljanje trajnog mira.

Pozivamo građane/ke Kotora da se danas sjete svih žrtava rata, kriminala i nekažnjenih zločina, kao i posledica odluka kriminalizovanih i korumpiranih režima po mir u zajednici i da preuzmu odgovornost za mir  i pruže solidarnu pomoć svim žrtvama rata  i nasilja.

 Na sastanku MrežeŽUC-a u Vrnjačkoj Banji priredile smo omaž našoj drugarici Zorici koja je preminula 2.avgusta. Dok su se na ekranu nizale slike sa akcija u kojima je Zorica učestvovala , Ljupka KOvačević, aktivistkinja Anime je kratko približila život i angažovanje Zorice učesnicima/cama sastanka (mnoge od prisutnih pamte Zoricu sa akcija Žena u crnom u Beogradu) i iskazala je zahvalnost za sve lijepe trenutke u feminističkoj borbi koje je dijelila sa Zoricom i koja je ostavila "trag u nama".  Uz muziku Džoan Baez sve/i prisutne su iskazale poštovanje prema njenom životu. 

Sastanak Mreže Žuca, održao se 8.do 11. septembra u vili Lazar u Vrnjačkoj Banji. Učesnice su bile svjedokinje, aktivistkinje Mreže i aktivisti/kinje zanimljivih inicijativa iz Srbije, Kosova i Hrvatske. Glavne teme, osim uobičajenih bile su: Civilno društvo između straha, represije i borbe za opstanak i Građanske pobune- oslobađanje od straha, solidarnost, alternativa... koje su razmatrane kroz panel diskusije. Gledale smo dokumentarne filmove, razgovarale i družile se. Napravile plan daljih aktivnosti.

U Vrnjačkoj Banji, vili Lazar je 7.i 8. septembra su u sklopu feminističke etike brige, nastavak rada na Ženskom sudu , održane radionice podrške i razvoja. Tema radionica bila je -faktori koji utiču na percepciju . Učesvovale su svjedokinje iz Srbije, Hrvatske, Makedonije, Kosova i Crne Gore. Voditeljica je bila Ljupka Kovačević  

autorka: Ljupka Kovačević

Sinoć( 22.08.) sam zaspala sa informacijom da žene iz Rožaja spavaju na pločniku ispred Vlade štrajkujući kako bi ostvarile pravo kao i druge žene u Crnoj Gori na jedinstvenu , daleko  čuvenu mjeru diskriminacije žena „naknadu za višestruko meterinstvo“ koju su im obezbijedili opozicionari usvajanjem Zakona o dopunama zakona o dječjoj i socijalnoj zaštiti. Važno je znati da ovaj zakon žene nisu tražile  a dokaz za to je da nije bilo niti jedne javne akcije žena  sa ovakvim zahtjevom a bilo je mnogo zahtjeva  i štrajkova za obezbjeđivanje prava na rad,za pravičnu naknadu iz rada, za penzije  kojima su žene branile svoje civilizacijsko dostignuće  i emancipatorsko pravo.

Opozicionari su se u nedostatku  volje da se bave vitalnim pitanjima žena (i stanovništva)  dograbili nataliteta i populizma i „velikodušno“ obezbijedili ovaj zakon.Upadljiv je bio izostanak  sa sinoćnog  protesta onih koji su  tu „privilegiju“ obezbijedili ženama (ili možda samo „svojim“ ženama). Upadljivo je i što na naslovnicama štampanih medija nema ni slova o  štrajku ispred Vlade . Vidljivo je da uprkos  razmimoilaženja koncepcijskih, principijelnih i ideoloških  konsenzus medija i političara oko instrumentalizacije žena za njihove ciljeve je čvrst i neraskidiv. Ne trebaju njima žene iz Rožaja one su davno ostavljene bezakonju , siromaštvu i nasilju.  Za njih su one neprivilegovana  manjina i  žene a ostalo je folklor ( nerad institucijana lokalnom nivou, izostanak dokumentacije, slaba evidencija ..).

autorka: Ervina Dabižinović

Avgustovsko stanje bez političkih prepucavanja, pojedini politički subjekti koriste kao čist populizam obilazeći opštine i navodne uspješne lokalne priče uprkos pokradenom kapital zapuštenim i rastrućanim resursima lošom politikim, kao uvertiru u vrelu izbornu jesen skupljanjem izbornog tijela, kao šljiva za rakiju, zasnovanih na pustim obećanjima i formalnim skretanjem pažnje sa suštinskih problema na sopstvene fotelje na koju tek što su se popeli. Ta disciplina je unosna. Iz nje se izlazi samo motikom. A često političkom izdajom poput  okašnjelo vrijeme, poput okašnjelog eha.  Na žalost i tu su birači ti koji su preveslani. Što veća laž to blistavija parola. Putujuća kafilerija onih koji su pristali na dil za otimanjem mrvice moći, sve u kompletu sa vlašću otimaju budućnost i ovim generacijama. Moja je ostala zarobljena, izbezumljena i ućutkana. Zakačena za ruševine i razbacane kosti. Nismo mrdnuli. Djeca te generacije ne mogu biti nego još tiša i pokornija.  Dok se politička elita odmara, najveći ostatak nema šansu ni sa onom „hleba i igara“ jer se kroz igre sportista/kinja vidi svaki feler naše politike. Preplavili su tekstovi u kojima se ljudi sjećaju prethodnih lovorika i doživljaja uz TV u dvorištu, radija koji su donosili nekad i okašnjele vijesti o olimpijadama ili prvenstvima. Natapanje sjećanjem i nekim melanholičnim tonovima  izbjegavamo realnosti koja se ničim ne ponosi. A vraćanje na prošlost može samo kroz deponije sjećanja koja nam nisu uspjeli oteti iako farbaju svaki dan. Pokazalo se  da smo svi izbjeglice, gotovo suvišni, nepostojeći do izbora, kada postajemo brojke.

15.08 2016, Kotor

Sedmi dan traje štrajk glađu Ljubice Katurić na rivi u Risnu. Na ovaj čin se odlučila zbog nekoliko razloga: devastacije parka u Risnu, loše realizacije poslova na uređenju mula, uzurpacije i nečistoće pjace u Risnu, poštujući svoje građansko pravo borbe za opšte dobro. Nije htjela da prihvati institucionalno nasilje nad građanima Risna, konkretno neodgovoran rad inspekcijskih službi i lokalne uprave. U toku sedam dana štrajka obratio joj se Aleksandar Stjepčević, predsjednik Opštine Kotor sa obećanjem da će organizovati sastanak nadležnih  službi i donijeti rješenje. U međuvremenu oko hiljadu građana/ki svojim potpisom je podržalo njene ciljeve.Smatramo da je ovakvo ponašanje nadležnih službi Opštine svjesno iscrpljivanje građana/ki sa ciljem da nastave neodgovorno ponašanje i uguše svaki građanski otpor.

Podržavamo i poštujemo hrabar i samozrtvujući čin građanske odgovornosti. Prozivamo nadležne da  riješe zahtjeve  i prekinu trpnju Ljubice koja je bila primorana na ovaj čin jer drugi načini ostvarivanja prava bezbjednu i sigurnu okolinu su ostali bez rezultata.

Tim ANIMA – Centar za žensko i mirovno obrazovanje Kotor

2.avgust 2016 Sahranile smo Zoricu na Cetinjskom groblju u 16 sati.

Sa punom sviješću da riječi ne mogu da iskažu osjećanja I misli u ovakvim situacijama kada gubimo osobu iz naše zajednice “bez uporišta”, koja je bila njen posvećen  član . Ostaje sjećanje individualno I kolektivno . Prenosim riječi koje sam uputila u ime Anime na njenoj sahrani :

Pratimo našu drugaricu hrabru ženu  koja se neustrašivo zalagala za ženska prava, nenasilje, mir i pravdu.

Odgovorna, moralna i solidarna  bila je u dugom periodu  na svim mjestima otpora , na svim mjestima na kojima je trebalo  podići glas protiv nepravde  i zalagati se za istinu o zločinima koji su rađeni u naše ime, ukazivati na kontinuitet nasilja koje nam se dešava od raspada Jugoslavije  do danas, ukazivati na nasilje  koje je postalo normalno prema svima koji nemaju moć, poziciju I novac.

Zbog  svojih vrijednosti trpjela je nepravdu , često isključivana  iz zajednice zbog nekompromisnog  zalaganja protiv laži i licemjerja  za pravičničmost I  opšte dobro.

Tiha , uporna i duhovita uveseljavala nas je cetinjskim humorom  koji uvijek drži do ljudskog dostojanstva  uprkos besmisla  i nasilja koji nas je često preplavljivalo a ona nas “izvlačila”..

Duga je to bila borba koja je trošila njeno tanano i nježno tijelo pritiskala pluća i srce iiionda je otišla … Do samog  kraja širila  je otimizam i nadu.

 Draga Zorice kažu najbolji odlaze prvi da nam pokažu put, da se oslobodimo straha i radimo sve što je u našoj moći za ljudskost kako borba hrabrih, emancipovanih I moralnih ne bi bila uzaludna . 

Tvoje političke drugarice danas bilježe tuzan dan   I hoću da vjerujem  da nas to neće pokolebati da nastavimo put koji smo zajedno započele…

Neka tvoja porodica bude ponosna I mi koje smo te poznavale.”

Dodajem u svoje ime :

Vjerujem da si znala sa riječi „ne kašlji“ nisu  bile samo znak uznemirenja nego brige i ljubavi .

Ljupka Kovačević

autorka: Ervina Daabižonović

Ovog časa mi pred oči izlazi profesorka književnosti koja skreće pažnju na prvu rečenicu kojom počinje roman Albera Kamija Kuga, parafraziram kako bih izbjegla grešku o Oranu gradu koji je leđima okrenut moru. Ta simbolika mi se redovno nametala od kada nas je zakačila za nju. Vrijeme je tada bilo u simboličkom smislu sunčano, bez povjetarca ili nagovještaja oluje ili kuge ni pod razno. Uobičajeno monotono, dosadno vrijeme naših života, dok smo sa Alžirom bili u najboljim odnosima. Roman mi je u fragmentima ali je simbolika poruke ostala snažno prisutna.  Iza mojih leđa ostale su godine dobrog života.  Iza leđa države u kojoj sada živim ostao je zločin. Precizno njen  samostalni život u dvadeset i prvom vjeku temelji se na zločinu vlasti koja se busa u prsa velikim narativima.  U toku je  život  koji povraća od nepravde, korupcije svake vrste, prekrajanja dokumenata i trgovina u ima izbornog rezultata po kroju polupismenih, poltronskih karaktera, nezajažljivih u svojoj bijedi  političara, koji zloupotrebljavaju moć prema svojim sitnim uskogrudim aršinimam, ponašajući se poput budalastih gnua spremnih da u strahu stave pod noge sve pred sobom. Uradiše. KUGA  je na ulicama, štakora posvuda u CG, još od devedesetih. Nismo sami doduše jer se region plasirao u ovaj užas zakucavanjem, mjereći junačku nacionalnu krv i dišući čisti nacionalni zrak.